Kako zaustaviti senzacionalizam u kulturi

, KULTURA

Tabloidno, senzacionalističko izveštavanje u srpskom novinarstvu je odavno prisutno, prvenstveno kada su u pitanju politika i estrada. Ali, šta se dešava kada se takav vid „novinarstva“ preseli na kulturu i umetnost?

Sve češće se mogu pročitati i pronaći tabloidni članci vezani za umetnike u Srbiji, i to najčešće bez očiglednog povoda i bilo kakvog smisla. Umesto da imamo priliku više da se informišemo o projektima koje određeni umetnik predstavlja publici, radnici žute štampe će svojim čitaocima radije predstaviti detalje iz njihovog privatnog života. Pritom, spinovanje i iznošenje lažnih vesti nije neuobičajeno.

Primera radi, pre nešto više od mesec dana na udaru tabloida je bio i jedan naš popularni glumac kada je u javnost preneta netačna informacija da je upravo on zaradio vrtoglavu sumu novca za svoj film koji je snimio u inostranstvu, ali da zato vozi automobil star deceniju i po. Za većinu naroda u Srbiji, kao i za samog pomenutog glumca ova vest je bezazlena, ali je tema ovakvog vida izveštavanja daleko od bezazlene. Ali zašto? Iz jednostavnog razloga. Takva vrsta medijskog pisanja preuzima primat nad realnim izveštavanjem o kulturi, umetnosti i njenim radnicima.

Pročitajte i: Lista muzeja koje možete obići virtuelno za vreme kućne izolacije

Zapitajmo se kada smo poslednji put u popularnim privatnim medijima mogli da pročitamo zanimljiv intervju sa umetnikom, a da ne uključuje neko lično pitanje? Zašto se u njima ne najavljuju nove predstave, novi muzički singlovi, koncerti, učešća na festivalima, potencijalne nagrade?

Ono što je tragično u ovoj temi je izjednačavanje senzacionalizma estrade kiča i šunda, sa kulturom. Banalnost prenošenja vesti koje se tiču učesnika rijaliti šou programa i ostalih kontroverznih poznatih ličnosti se prenela i na umetnički svet. Da li našim kolegama zaista pada na pamet da će narod doći da pogleda neku predstavu zato što je glumica pokazala svoje telo u kupaćem kostimu ili doći na koncert popularnog muzičara samo zato što je na fotografiji pokazao svoju lepu sestru? Naravno da neće.

Mejnstrim mediji nikako ne žele da se pomire sa činjenicom da detalji iz života umetnika narodnim masama nisu zanimljivi, te se tako trude da lažiraju ili izmišljaju „vesti’, ne bi li privukli čitaoce. Pored pravilnog izveštavanja o događajima iz kulture i umetnosti, potrebni su nam i novinari koji će biti u stanju da otkriju i pronađu nove mlade nade i talente koji samo čekaju svoju priliku da se pokažu i dokažu, jer nismo ni svesni koliko neafirmisanih umetnika imamo.

Na svu sreću, postoje i retki, ali i pozitivni primeri kada je novinarska profesija u pitanju. Danas postoje mnogi online mediji koji obuhvataju detaljna i zanimljiva izveštavanja iz kulture i umetnosti, poput portala: „Hoću u pozorište“, „Kulturni kišobran“, „Gledište“, „SEEcult.org“.

Na ovu temu razgovarali i smo sa našom dragom koleginicom i urednicom portala „Hoću u pozorište“, Jovanom Stanković.

YN: Po tvom mišljenju, koja je granica koju mediji ne bi smeli da prelaze kada su u pitanju umetnici?

Jovana: Teško je govoriti o granicama, s obzirom na to da one vrlo lako mogu biti subjektivni osećaj. Ono što je sigurno jeste da ne bi trebalo prelaziti tu neku granicu morala, u smislu da je u redu pisati o svemu čime se umetnici bave javno, ali prosto ne bi trebalo zadirati u njihovu intimu, u njihov privatni život. Mislim da je to granica koju mediji često prelaze. Bave se tračevima, izmišljaju i na taj način uvode umetnike u neke medijske ratove, što je jedna velika rupa bez dna. Teško je i baviti se ovim pitanjem u zemlji u kojoj su mediji banalizovani, politički obojeni i apsolutno zavisni od nekoga ili nečega. Ali, eto, možemo tu graz nazvati nekom moralnom granicom, koju, nažalost, veliki broj medija beskrupulozno gazi i prelazi svakodnevno.

YN: Koliko današnjoj umetnosti šteti njena tabloidizacija i nedostatak pravilnog izveštavanja sa kulturnih događaja?

Jovana: Tabloidizacija i nedostatak pravilnog izveštavanja sa kulturnih događaja u velikoj meri štete umetnosti danas. Jedan od primera koji mi pada na pamet je slučaj zastave na festivalu u Leskovcu. Novinari ili ljudi koji sebe tako nazivaju nisu osetili kočnicu zbog prenošenja lažne vesti, već su masovno krenuli u hajku na glumca Branislava Trifunovića i reditelja Kokana Mladenovića. Istina je da lik koji tumači Bane u predstavi „Pad“ nema dodirnih tačaka sa zastavom, niti se zastava cepa na sceni. Nekome, nažalost, odgovara da se prenose lažne vesti, da se pozorište tabloidizuje, i to je onaj vrtlog o kom govorim. Tu imamo jasnu situaciju nepravilnog izveštavanja, izmišljanje i prenošenja lažnih informacija, a onda imamo medije koji sve prenose jedni od drugih, bez ikakve provere. Teško je ostati objektivan, ali dobro je što i takvi mediji postoje. Jesu u manjini u odnosu na ove ostale, ali postoje, i to je srž, i veoma je važno.

YN: Kako bi najbolje opisala našu dužnost, kao novinara koji su usko povezani sa kulturom i radom na njenoj kvalitetnoj promociji?

Jovana: Mislim da danas imamo veliki broj otvorenih opcija. Sreća je što živimo u vremenu tehnologije i što možemo izabrati medij uz pomoć kog ćemo plasirati tekst ili video. Velika je odgovornost na nama, zato što biramo da se bavimo temama koje se nekako uvek zaobilaze. Kada sam počela da pišem o pozorištu, radila sam to na mom parčetu interneta, blogu „Priče jedne veštice“. Onda je usledio portal „Hoću u pozorište“, na kom sam jedna od urednica, a sada će doći novi projekti o kojima još uvek ne mogu da govorim. Iz te perspektive, smatram da doprinosim promociji kulture, ali ja kao jedinka ne mogu mnogo toga da uradim sama. Zato je važno da nas je što više, da se bavimo različitim sferama umetnosti. Naš portal se trudi da objektivno prati pozorišnu scenu u Srbiji, što je, moram priznati vrlo hrabro i značajno danas. Zato nam je i jedan od ciljeva da uvučemo mlade ljude u pozorište i pokažemo im da to nije dosadno i da ne smara. Ljudi pate od elitizma, i zatvaraju se u neke društvene krugove, a ja smatram da je ipak važnije približiti umetnost publici i običnom čoveku, što je na kraju i naša dužnost. Naša dužnost je da osvestio i oplemenimo.

YN: Da li je uopšte moguće zaustaviti senzacionalizam kada je umetnost u pitanju?

Nažalost, mislim da nije moguće. Trebalo bi, ali nije moguće. Senzacionalizam je nešto što privlači masu. Ne mora to nužno da bude negativno. Nekada je dobro iskoristiti senzacionalizam do neke određene granice, ali se ta granica vrlo često prelazi. U malim mestima, na primer, retko gostuju pozorišne predstave. Kada gostuje dobra predstava, ali bez zvučnih glumačkih imena, karte se jedva prodaju i vrlo često je sala prazna. Kada gostuju zvučna imena, ljudi ne gledaju ni kakva je predstava, ko ju je režirao, o čemu se radi, a karte se kupuju na slepo. Tu se dešava da dovode decu na večernje predstave kako bi videli čika glumca ili teta glumicu, a sama predstava, na primer, nije za uzrast ispod 18 godina. To utiče na glumce, što mi je jednom prilikom i rekla glumica Sloboda Mićalović. Kada vide da ima dece, oni se zaustavljaju, ne prate režiju do kraja, improvizuju, i tako senzacionalizam utiče i na umetnost i na umetnike. Naš zadatak je da pokušamo sve to da makar smanjimo, ali mislim da smo mi prosto takvo društvo i da senzacionalizam nije moguće u potpunosti iskoreniti.

Pročitajte i: Umetnost jača od virusa: Srbija dobila ONLINE pozorišni festival!

Autor: Aleksandra Petković

Foto izvor: scientificamerican.com, economiststalkart.org, privatna arhiva Jovane Stanković