Hiperkinetički poremećaj (ADHD)

, ZDRAVLJE I SPORT

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje, hiperkinetički poremećaj, ADHD – ovo su termini koji opisuju isti poremećaj, za koji smo verovatno više puta čuli, a možda se čak i zapitali da li i sami bolujemo od njega.

Kao što je slučaj i s mnogim drugim problemima psihičkog zdravlja, i ADHD je na internetu predstavljen tako da se ogroman broj ljudi može poistovetiti s njegovim simptomima i sebi postaviti još jednu dijagnozu u nizu. Sve više pojedinaca na društvenim mrežama bez prava postavlja sadržaj u kome govori o „10 simptoma ADHD-a”, „kako otkriti da li bolujete od ADHD-a”, „kako se boriti protiv ADHD-a” i slično, ubeđujući pratioce da znaju o čemu govore, iako to zaista nije tako. Ne samo da se na ovaj način stvaraju štetni stereotipi vezani za određene psihičke poremećaje već su ljudi ohrabreni da govore o nečemu o čemu nemaju pojma, da postavljaju dijagnoze sebi i drugima i na internetu traže „rešenja” za svoje probleme. Teško je nabrojati sve posledice koje ovako nemarno ponašanje može imati.

Šta je zapravo hiperkinetički poremećaj ili ADHD?

ADHD je veoma čest poremećaj pažnje i hiperaktivnosti, naročito kod dece. Najčešće se i otkriva upravo u detinjstvu, mada mnogi ljudi ostaju bez dijagnoze sve do zrelijih godina, mučeći se pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti, u neznanju o svom realnom psihičkom stanju. Prosto rečeno, ADHD je sindrom koji utiče na mogućnost osobe da se fokusira, da ostane mirna, kontroliše svoje ponašanje (naročito u trenucima kada oseća snažne emocije) itd. U proseku 8,4% dece i 2,5% odraslih pati od ADHD-a. Iako se najčešće otkriva kod dece školskog uzrasta, neretko se dešava da ovaj poremećaj bude otkriven tek u odraslom životnom dobu. Tako ljudi provode godine pitajući se šta s njima nije u redu, ili ubeđuju sebe da to što imaju određene poteškoće povezane s pažnjom i načinom funkcionisanja jeste normalna pojava.

Koji su uobičajeni simptomi ADHD-a?

Osobi koja ima ADHD može biti teško da sedi u mestu, gubi se u sanjarenju, često zaboravlja i gubi stvari, pravi neoprezne greške ili radi nepotrebne stvari, ima poteškoća u slaganju s drugim ljudima, loše organizuje svoje svakodnevne aktivnosti itd. Naravno, ovo su samo neki od čestih simptoma – svako se može na drugačiji način suočiti s ovim poremećajem i on se kod svakoga može različito manifestovati. Važno je da slušamo svoj um i telo i obratimo se stručnjaku ukoliko se suočavamo s bilo kakvim poteškoćama.

Pročitajte i: Opsesivno-kompulzivni poremećaj – prave karakteristike i stereotipi

Postoje tri tipa ADHD-a.

Predominantno slaba pažnja – osoba ne može da se fokusira na detalje, pravi neoprezne greške u školi ili na poslu, ima problema s održavanjem pažnje na određenoj aktivnosti (razgovoru, lekciji, čitanju), ne dovršava zadatke koje je započela, niti prati instrukcije, teško organizuje svoje vreme i obaveze, izbegava monotone zadatke koji zahtevaju čvrsto fokusiranje, često gubi stvari, lako se dekoncentriše. Osoba sa ADHD-om kod sebe će prepoznati makar pet navedenih simptoma.

Predominantno hiperaktivno-impulsivni tip – teško ostaje miran u jednom položaju, jako je glasan, neprestano priča, trči, skače i penje se po mestima koja za to nisu predviđena, prekida ljude s kojima razgovara, uvek je u pokretu, teško mu je da čeka svoj red jer je veoma nestrpljiv, stalno se vrpolji, ima neiscrpnu energiju…

Kombinovan tip – pokazuje simptome oba prethodno navedena tipa.

Uzroci ADHD-a

Naučnici još uvek istražuju ovaj sindrom, tako da precizni uzroci nisu poznati. Određena istraživanja pokazuju da genetika igra važnu ulogu u prenošenju ADHD-a, ali to, verovatno, nije jedini uzrok. Moguće je da druge stvari poput povrede mozga, konzumiranja alkohola ili cigareta tokom trudnoće, prevremenog rođenja, toksina i sl., takođe, utiču na pojavu hiperkinetičkog poremećaja. Popularna verovanja i pretpostavke da ADHD može biti uzrokovan konzumiranjem previše šećera, gledanjem previše televizije ili drugim socijalnim faktorima nisu naučno dokazana niti podržana. Međutim, ove i slične situacije svakako mogu pogoršati simptome.

ADHD se ne testira u laboratoriji. Dijagnoza se postavlja prikupljanjem i analiziranjem informacija koje roditelji, nastavnici i drugi ljudi daju o detetu. Nemoguće je ustanoviti da dete ima ADHD pomoću samo jednog testa. To je proces koji zahteva razgovore s detetom i njemu bliskim ljudima, vršenje različitih analiza i detaljno proučavanje. Dijagnozu može postaviti samo profesionalno lice. Moguće je da se simptomi vremenom promene ili da osoba počne da oseća nove, dodatne simptome.

Tretiranje osoba sa ADHD-om varira i najčešće se koristi pristup koji podrazumeva više metoda, uključujući propisivanje lekova i psihoterapiju.

Ovaj sindrom se često može pomešati s drugim psihičkim poremećajima, kao što su anksioznost, poremećaji sna i sl.

Ukoliko primetite simptome ovog ili bilo kog drugog poremećaja kod svog deteta, obavezno posetite terapeuta. Netretiranjem mu samo možete pogoršati stanje i otežati život. Ukoliko primetite neke od simptoma kod sebe, posetite terapeuta. Moramo naučiti da verujemo ljudima koji nam mogu i žele pomoći, bez obzira na pozitivno ili negativno mišljenje koje postoji u društvu. Odlazak kod psihologa i psihijatra je apsolutno normalna stvar i vreme je da se ostavimo bapskih priča i zastarelih uverenja koji nam govore drugačije.

Još jednom napominjemo – nemojte govoriti o stvarima za koje niste stručni! Nikome ne pomažete, čak i ako mislite da nije tako. Pristupite mentalnom zdravlju baš kao i fizičkom i ne pravite se da znate nešto za šta niste kvalifikovani.

Pripremila: Anastasija Mitrović

Izvori: psychiatry.org, webmd.com, cdc.gov

Foto-izvor: additudemag.com