Nenad Nenadović: Odlazak dobričine prijatnog glasa

, KULTURA

Korona je bolest koja ne bira. Najviše od nje stradaju oni koji se nalaze u poodmakloj starosnoj dobi, a među smrtnicima se nađe, nažalost, i poneki mlađeg godišta. Na prostoru Srbije umiru od nje i ljudi koji su ostavili velik trag za sobom. Tako smo, nakon Minje Subote, ostali bez još jednog velikog dečjeg heroja, čoveka prijatnog glasa – glumca Nenada Nenadovića, koji je preminuo u 57. godini života.

Među različitim generacijama biće upamćen pre svega po mnogim dostignućima koja će biti spomenuti u ovom tekstu. Svemu tome se može dodati i da je njegova karijera umnogome evolirala, uzimajući u obzir da je kao dečak ostvario svoje prve velike uloge, te bio smatran jednim od prvih tinejdž-idola na ovim prostorima – nečim što su danas pevači i pripadnici influenserske scene.

Još kada je kao dečak ostvario prve velike uloge u „Otpisanima“, „Bošku Buhi“ i „Vagi za tačno merenje“, znao je da će mu gluma biti životni poziv i sudbonosna profesija. To breme tinejdž-idola je nosio celog života za sobom, pa je samim tim celu svoju pozorišnu karijeru proveo nastupajući u teatru „Boško Buha“, a bio je i jedan od mnogih glumaca koji su se okušali u vođenju dečjih emisija, što je dodatno potvrdilo činjenicu da je jako voleo da radi sa decom, vodeći brojne emisije namenjene tom uzrastu emitovanih najviše na kanalima RTS-a i televizija „Studio B“ i „Pink“ („Zooteka“, „Pet Show“, „Fazoni i fore“, „Porodični kviz“, „Sega“ i „Nintendo“ klinci, „Znam i ja ponešto“, „Srce – magazin za tinejdžere“). Da li ste ga voleli kao Pingvina Daču iz zamrzivača u „Fazonima i forama“, kao dobrog prijatelja dece u emisijama „Znam i ja ponešto“ ili „Srce“ ili kao najavljivača gejmerskih duela u odmeravanju snaga prilikom upotrebe „Sege“ i „Nintenda“, apsolutno je svejedno, bitno je da je bio voljen među decom zbog ugodne boje glasa. Jednako je bio uspešan i u projektima za odraslu populaciju, npr. uloge negativaca u sapunicama „Jelena“ (tumačio je lik Karlosa) i tokom poslednjih godinu i po dana u „Igri sudbine“ (tumačio je lik advokata Brunera). Lično ću ga pamtiti po jednom delu onoga što sam naveo, a najviše po „FiF“ (Fazonama i forama), u kojima je učestvovao zajedno sa svojim ćerkama Janom i Minom, kao i po danima koje sam u Beogradu provodio gledajući staru „Happy“ televiziju i radujući se kada sam posle crtanog o bezbedonosnom duhu Spasoju ugledao reklamu za „Johnson’s Baby“ ulje u kojoj je upravo Nenadović bio narator.

Hvala ti za sve što si nam podario tokom svih ovih godina, najviše pri radu sa decom. Mi, deca devedesetih i 2000-ih, vrlo smo ti zahvalni. Isto tako treba da budemo zahvalni i ondašnjim TV urednicima koji su imali obavezu da daju bar nešto deci – zatim je početkom 2000-ih počela komercijalizacija koja je dečju kreativnost udaljila sa malih ekrana i njen dugogodišnji način promovisanja utopila u neke druge stvari.

Insert iz emisije „Znam i ja ponešto“

Ne treba da budemo zahvalni samo Branku Kockici, Minji Suboti, Neši Nenadoviću, Miloradu Mandiću Mandi i ostalim dečjim herojima, posmatrajući nas ljude u Srbiji, već ceo svet treba da bude zahvalan danima kada se dečji program svodio samo na terestrijalne kanale u najvećim svetskim velesilama. Danas je situacija onakva kakva je i kod nas; doduše, danas su specijalizovani kablovski emiteri u procvatu, a terestrijalni televizijski kanali su izgubili edukativnu, a zadržali informativnu i zabavnu ulogu. Tako se danas televizija svela na to da deca što pre žele da odrastu, a ne da budu to što jesu do 12. ili 13. godine života. Naravno, Nenad Nenadović nikakve veze nije imao s tim, već su tako razmišljali televizijski urednici na privatnim televizijama, koji su od 2000, pa sve do 2006. postepeno izbacivali dečji program sa TV stanica i ophođenje prema deci pretvorili u neki vid jeftine zabave, što je kod nas bilo vidljivo u „Pinkovim zvezdicama“, a u ostatku sveta kroz franšizu „The Voice Kids“.

Sve ovo sam napomenuo jer nas je napustio jedan od poslednjih ljudi koji je imao nameru da deca budu to što jesu, da se ne ponašaju kao odrasli pre ulaska u 14. godinu života i koji je obeležio sumorne dane devedesetih i početak 2000-ih godina, kada se vodila kulturna politika sa ciljem podsticanja dečje kreativnosti.

Legende će ostati tu, u našim srcima. One nikada neće umreti. Počivaj u miru, dobri čoveče!

Celokupno izdanje emisije „Igromanija“

Autor: Đorđe Vesković

Izvor naslovne fotografije: A. Stevanović (Novosti.rs)