Žmurke sa životom | Jesen, jeste

, REČ DVE

Tražeći jesen otišla sam dublje od planine i više od reke i ugledala prozirno staklo odbleska. Bilo je leto. I bilo je kratko. Čamci su bili prebrzi za ptice. I ptice nisu bile obične. Bile su ptice.

Otišla sam dalje od ruke, duže od očiju i nije mi se videlo. U džepu, u tkanini, zašiveno od obe hemisfere, mrak je postajao stariji i često je pomišljao na mene.

Kako to da ti kažem. Ako zadržiš tlo pod zubima i vodu pod noktima ipak nećeš biti više od ljeskanja vazduha pod grlom. Ali čućeš da reči otiču, i neće ti biti senka, otrgnutost od svemira.

Onda jednostavno usporiš i kretanje i disanje i zamisliš da umeš da letiš; jer sve neobične ptice umeju da budu i obične, a ponekad i obratno kada čamci plove uznebno, pa ogrneš oblaporno hladno veče i znaš da nikuda ne žuriš, jeste, jesen je, nikuda vetrovi ne haju, osim niz dah.

Onda umeš i da dišeš. Umeš i da osetiš: kako to nose talasi radija izmeštenog na sto metara od sna.

Jesen je nežnost.

 

 

Ivana Pantelić