Žmurke sa životom │Izmišljena Nova godina II

, AKTUELNO

Jutro je na zalasku. A meni se oči istapaju u crveno plavo crveno iznad oblaka sam zakačila lampice i tiho sanjam. Nova godina se izmislila, a onda je izmislila i nas, najbolje što je umela, a umela je. Da se skriva, gubi i pronalazi, kao deo otkinutog plavetnila sa kože. Ona je postala onaj međuprostor u koji su stale sve te reči, pregršti reči i nepreglednost ćutanja.

Tako smo izmišljeni silazili niz oluke da se smišljeni preoblačimo u oblike i nastajemo zajedno sa kišom. Mi, poslednji sanjari, ogrnuli smo nemogućnost vremena i uplovili u okeane puteva. Kao da se život rastočio, morali smo se hrabriti, morali smo stopama leteti i kosama gaziti samo da gledamo, da ugledamo. Crveno plavo crveno, pale se obronci zvezda i mi svesno zurimo u njih, nismo tu.

Nova godina se izmislila i naterala nas da sve izmišljeno merimo sa stvarnosti. Donela je visoke merdevine sa kojih smo tako lepo padali kada smo zemlju pod nogama krunili, donela je sanduke zemlje u koje smo tako lepo stajali, samo da nas ne otrgne. Naučila nas je da merimo osećaje prema broju otkucaja srca, crveno plavo crveno, nije sve otkucaj što misliš da je srce.

Jutro je na zalasku, a meni se klaviri uvlače pod kožu i šapuću nije sve tuga što kažu da je tuga. Tuga se zaboravlja, nose se njeni otisci i ništa više. Nose se samo srca i ništa više. Nije izmišljanje što možeš da izmisliš, već što možeš da nosiš i gledaš, u oči gledaš i istapaš stvarnost, i ne možeš da veruješ da je zaista stvarnost. Da sanjaš, a čak ni ne sanjaš, živiš.

Kada me pitaju gde ću za Novu godinu, reću ću im da je Nova godina izmišljena. Ona se nosi pod kaputom na Kalemegdanu na minus jedan. Nosi se na klupice u Studentskom gradu, u šetnjama u pet ujutru. Nosi se na rukama reči voljenih, na rečima. Nestala je kada sam se najmanje nadala da ću biti. Crveno plavo crveno. Postala je. Zagrljaj.

 

Ivana Pantelić

Izvor fotografije: www.weheartit.com