Žmurke sa životom │ Pišem ti

, AKTUELNO

Pišem ti dok slova odnose tonovi davno izgorele pesme. Ostavljam na jednoj slici isuviše prostora za ispisivanje tebe i sebe u mislima o tebi. Ništa se više ne može razabrati.

Kada pomislim da su sva ta slova bespovratno, beskonačno besmislena i da se više nikada neće sastaviti, uplovim u noć jer ništa drugo ne umem. Razdvajam oblake da pronađem poslednju zvezdu, da stanem za suncem, da postanem sunce, na malom, beskrajno malom nebu u prostoriji dva sa dva sa dugim nizovima otvorenih prozora i sa pogledom na jedno drvo. Kada nemam snage da ustanem, grli me to jedno drvo, ispod prozora se nagne i šapuće neka slova. Davno zaboravljena slova.

Ujutru se trudim da zaboravim putanje o kojima mi šapuću penušave gorčine sa vrha najveće šolje. Pišem ti, jer ništa drugo ne mogu. Tada se slova dogovore da me zavaravaju i deluju kao smislena celina. Tada se slova udruže da postanu muzički talas koji mi poigrava pod prstima, koji me pokreće na plesanje sa vazduhom. Obojenim vazduhom. U šareno. Šareno. Naravno. Onda zamislim i kosmos i Mars i sve moguće planete na jednoj maloj na kojoj nema prostora ni za pristojan korak od svih tih ružnih pomisli. Planete, planete se vrte po sopstvenim taktovima i tada nikakva slova ne gube oblik, već postaju planete za sebe.

Vazduh. Pokušavam da ga ubedim u nevine prostore disajnih proleća. Nemo me posmatra. Pokrio je neke isuviše čudne reči i ne želi da ih zaboravi. Zna me. Čeka me. Kada čekanje postane beskrajno besmisleno pisaće mi o dugim jesenjim noćima u kojima je jedino tražio, jedino voleo nekoliko beskrajnih slova.

Pišem ti, da me napišeš.

Ivana Pantelić

Za više inspiracije posetite Шапат осмеха – Šapat osmeha

Izvor naslovne fotografije:

www.huffingtonpost.com