Psiholog odgovara na pitanja | Prokrastinacija ili uspeh?

, AKTUELNO

1. pitanje

Student sam i na fakultetu imam nekoliko poznanika sa kojima sam na “ćao-ćao”, razmenimo neku poruku na socijalnoj mreži, ali ništa više od toga. Želim da uđem u to društvo, ali ne znam šta raditi po tom pitanju, kakve korake bih mogao/la da preduzmem da se to vremenom produbi?

Odgovor:

Vrlo je važno zapitati se, u kom smislu se ovo vidi kao problem? Da li nas je stid, strah da li će nas drugi prihvatiti ili odbaciti ili nešto drugo? Zavisno od konkretnog problema, dobili bi konkretan odgovor.

Sticanje prijateljstva je u neku ruku umetnost, nekome ide od ruke dok nekome ide teže. Pošto ne postoji konkretan recept, istaći ću neke bitne smernice:

-Družimo se po principu sličnosti – s obzirom na naša interesovanja, ličnu istoriju itd. Mi biramo svoje društvo.

-Druženje funkcioniše po principu uzajamnosti.

-Svako druženje ima neki cilj. Da li je to druženje u kladionici, zajednički hobi, studije koje pohađamo, zanimanje I slično, određuje prirodu i način našeg druženja.

Ukoliko želimo da nam druženje bude iskreno, uzajamno, prijatno, tako treba i da pristupimo. Iz mog iskustva, mnoga prijateljstva sam stekao tako sto sam prišao i rekao – mogli bismo da se družimo, popijemo piće, odemo na tekmu itd, ili samo sam započeo razgovor.


2. pitanje

Sa dečkom/devojkom sam nekoliko godina, pažljiv/a prema meni, podržava me u svakom smislu, voli me, ali on/a nije neko sa kim bih želeo/la da budem, jer nije odgovoran/a, nije tip porodične osobe. Svestan/a sam svih tih stvari već par godina, ali ne znam da li su to normalni razlozi za raskid veze ako je on/a dobar/a prema meni, izjeda me to, mislim i o svim propuštenim prilikama za sve ove godine.Da li je sve to normalno, imate li neki savet?

Odgovor:

Voleo bih da mogu da dam direktan savet povodom ovog pitanja, ali nažalost stvari tako stoje da ja ne znam šta bi bilo dobro za sve nas, svi smo različiti i zadovoljni smo različitim situacijama. Međutim, u odnosu na ovu situaciju, mogao bih da napišem malo o iskustvu ovog našeg ljubavno napaćenog čovecanstva, u vezi – veza.

Kažu da, nakon perioda zaljubljenosti osećanja manje više splašnjavaju i veza upada u krizu. U krizi, imamo dva izlaza, raskid ili ostajanje, a u ostajanju imamo, da pojednostavimo, ponovo dva izraza. Prvi je nezrela veza puna manipulacija, poštapljivanja i nezdravog odnosa u kome osobe pokušavaju da jedno od drugog dobiju ljubav (često ‘na silu’) i pritom zavise jedno od drugog. U suštini, ovoga manje-više ima u svakoj živoj vezi na svetu, osim kod potpuno zrelih ljudi, koje retko srećemo (što ne znači da ovde treba pratiti primer “većine”).

Drugi izbor u ostajanju u vezi je zrela ljubav. Ovo je prvenstveno briga za sebe i svoju dobrobit, relativna nezavisnost od partnera (ili istinski osećaj da bi mogli biti nezavisni, ali biramo da svoje snage podelimo i udružimo sa nekim) i nagon za razvitkom svojih sposobnosti. Iz ovoga, ljubav postaje želja da volimo (sto pije vodu ako je obostrano), želja da našem partneru bude dobro i da se razvija, da može da odgovara izazovima koje život nosi.

U prevodu, Vaš/a dečko/devojka nije savršen/a, niko nije. Neodgovornost je nezrelo ponašanje, koje svako od nas ima. To ne znači da to mora tako da ostane, čovek može da se menja i da se razvija, ponekad sam, ponekad uz pomoć drugih, ali samo ako on/a to želi. Ovo važi, kako za njega ili nju, tako i za Vas. Drugi izbor je nezdrava veza.

A sta je zdrava veza? Prihvatanje nesavršenosti i mana koje imamo, tako da nas te mane ne dovode do ludila i ne teraju nas da stalno prebacujemo drugom za njih toliko da počnemo i sebe i partnera da izluđujemo. Zdrava veza isto ima svađa i nesuglasica, gomilu problema, ali i volju da se ti problemi prevaziđu – nekad da se reše, nekad da se mi naučimo da živimo sa njima, da živimo zajedno uprkos njima.

I kao odgovor na pitanje, da li je normalan i dobar razlog da se raskine, raskida se i zbog mnogo manjih ‘falinki’, ali se i ostaje u vezi uprkos mnogo većim manama.

3. pitanje

Našao sam se u jako neprijatnoj situaciji i ne znam kako da se izbavim iz nje. Naime, imam devojku nekoliko meseci i smatram da je ozbiljna veza. Ona je upoznala moje, ja njene roditelje. Ali, od početka veze smo se dogovorili da nema provera telefona i društvenih mreža.
Međutim, primetio sam u poslednje vreme da je nekako hladna. Ušao sam joj na fejsbuk profil i saznao da se dopisivala sa nekima, ugovarala sastanke iako sa nijednim nije bila da se vidi. Ne znam kako da pristupim i rešim ovu situaciju. Ne bih ni da raskinem, ali ne znam ni kako bih dalje, jer bi stalno mislio o tome.

Odgovor:

Jedini način je da razgovarate sa njom i pitate sve što Vas interesuje. Izgleda da to i sami znate, ali Vas brine šta ćete saznati i kako ćete na to reagovati. Ne mogu reći da je to samo avantura ili neka vrsta ventila, što može biti. Ovo može biti prolazna stvar, ali i simptom – možda se ustručava da podeli sa Vama neke svoje fantazije. Razmislite koliko ste otvoreni da saslušate, imajući na umu da uvek možete da odbijete predloge, ali da ih bez obzira na sve ne osuđujete.

Ovo pitanje posebno pokreće temu varanja, odnosno granice između varanja i nevaranja. Na prvi pogled je očigledno šta je varanje a šta nije. Ali, ako krenemo logikom da je za preterano posesivne osobe i najbezazleniji razgovor neka vrsta varanja, možemo se zapitati da li nam je naše neurotično društvo nametnulo malo preteraniji odnos prema preljubi.

Uz nepotreban disklejmer da ne mislim da je preljuba dobra, pokušaću da objasnim neke nijanse koje bi mogle da budu od pomoći. Nekada se u parovima pojavi situacija u kojoj jedan ili oba člana ne mogu da zadovolje većinu svojih potreba. Emotivno hladna osoba neće biti dovoljna vatrenom, strastvenom ili romantičnom karakteru. Čistunac će iskazivati neodobravanje i moralisaće na bilo kakvu za njega “prljavu” priču. U ovakvim slučajevima srž problema u vezi, ukoliko razlike nisu prevelike je – odnos prema ovim razlikama. Neke stvari se u odnosu pretvaraju u tabu i tabu se nosi kao kamen, teret ili žig. Zato “žigosana” osoba pribegava da zadovolji (uz krivicu) potrebu koju u vezi ne može. Rešenje problema može doći kroz razgovor i temeljnije upoznavanje partnera sa potpunim pravom da se ne slažemo sa stavovima drugog, ali da ih ne osuđujemo, već prihvatimo takve kakvi su. Ovim u stvari možemo da umanjimo potrebu drugog da radi to što nam smeta i što nam liči na prevaru (ili bar da nam to radi iza leđa, što pomaže da se lakše raspravlja o tome i postave granice), jer prihvatamo, postajemo svesni i tog dela te osobe, što znači da ona može više da bude svoja pred nama.

4. pitanje

Imam problema sa učenjem. Jako sam lenj/a za to. Sve mi je lakše, nego da sednem i naučim lekcije. Radim nebitne stvari koje mi oduzimaju mnogo vremena. Nekad kad se nakanim da ucim gledam po stanu da vidim sta ima da se raspremi. Kada to zavrsim idem kod drugara/rice ili nešto drugo i tako u krug. Kako da se nakanim da ucim?

 Odgovor:

Ono što doživljavate se zove prokrastinacija. Odnosno, da izbacimo svaku sumnju da nešto od toga nije do vas, prokrastinirate. Niste se celim bićem odlučili da učite, jedan deo Vas uvek želi da se opusti i igra. Cena za ovo su nezavršeni ispiti, zadaci na poslu, obaveze u kući i porodici.

Upoznajte sebe – pitam se, kakva ideja stoji iza neučenja? Da li sve mora da mi ide lako i od ruke da bi to mogao/la da radim? Da li me je strah da budem uspešan/a? Kakve sam ciljeve sebi postavio/la, o kakvim podvizima razmišljam? i tako dalje. Nešto postoji iza ideje učenja, uslovi nisu ispunjeni i učenje staje ili se usporava.

Učenje nije lako. Ono zahteva odredjenu energiju da se savlada, psihološki, mentalni prostor kako bi se gradivo obradilo. Ukoliko postanete svesni da morate da uložite napor, taj napor nećete tako fatalno doziveti.

Ono što sebi radite, skoro sam uveren, je da sebi zauzimate toliko energije da potisnete ideju da učite da bi sa tom energijom možda mogli da naučite tokom dana sve što treba.

Plus, ne postavljate sebi granice na dobar način. Neuredna soba je bila i dok niste učili. Potrebno je uvežbati disciplinu – svaki uspeh počinje samodisciplinom. Odvojte vremena za sve što nije ucenje – kad očistiti, kad pospremiti, videti ljude, pa i zaigrati se. Ali, odredite prioritet. Ono sto je prioritet ima primat u organizaciji. Očistićete u određeno vreme tokom dana. Baš tad. Učićete onoliko koliko sebi zakažete (ne povlađujući sebi i postavljajući manji obim posla). Častićete sebe onim sto volite kada to ispunite, a kazniti sebe zabranom onoga do čega Vam je stalo i što vam prija.

5. pitanje

Biо/la sam uvek dobar đak i sjajan student, iako sam kampanjac.  Situacija se menja u roku kada mi je ostalo da dam vrlo obimne ispite za budžet. Uspeo/la sam da postignem to za nekih mesec dana i od tada ne dajem ispite, a prošlo je dosta vremena. Kad god treba da učim preumoran/a sam, nezainteresovan/a, hvata me panika. Čak, iako se ponekad nateram da učim i manje vise spremim ispit dan-dva pred isti imam tremu i ranije dam imao/la tremu ali je više bila kao pokretač. Uopšte ne znam šta da radim. Obećavam sebi od sledećeg roka će biti bolje, onda odustajem, opet pravim planove. Moram nekako da resim svoj problem jer stvarno počinje da me opterećuje i po ceo dan razmišljam kako ništa ne učim.

Odgovor:

Duga pauza na fakultetu se relativno često dešava i izgleda ne zavisi od uspeha i postignuća, štaviše uspešni i nadprosečni studenti često “odugovlače”. Ovo se najčešće dešava pri kraju fakulteta.

Ukoliko je ostala još jedna ili dve godine fakulteta, onda možemo da imamo problem “sa vezivanjem”. U prvih godinu ili dve dana nam je relativno lako, delom što je samo gradivo lakše, delom što smo još sveži i ne obaziremo se na činjenicu da smo se upustili u izučavanje jedne teme. Kako se fakultet bliži kraju, dešava se da polako stičemo utisak da se “venčavamo” za struku, kako dublje ulazimo u nju.

Iako ovo jeste originalni koncept fakulteta, u realnosti je to daleko od istine. U realnosti, zapravo, više je pravilo da nema pravila, koja struka i koja diploma leži iza radne pozicije.

Ali šta je problem: Prvo, osećamo napetost na pomisao da se za nešto vezujemo. Ova napetost se uči da se podnosi i na kraju, delom, koristi kao izvor energije za izazove koje nam život predstavlja. Ukoliko strah od ovog vezivanja u nama napravi “paniku”, možda je dobra ideja razmisliti ponovo čime bi želeli da se bavimo ili potražiti terapijski seting i postepeno “razrešiti” ovaj problem.

Drugo, a ovo je vrlo tesno povezano sa prvim je shvatanje da struka koju smo izabrali možda nije za nas, što nije zanemarljivo, jer ukoliko nastavimo da idemo tim putem može se desiti da ne iskoristimo svoje prave potencijale – što valja uzeti u obzir. Sa druge strane, to može biti zvuk našeg unutrašnjeg straha od vezivanja koji nalazi načine da previdi naše talente kako se ne bi vezao za “posao”.

Način da se ove dileme razreše su bezbrojni, neki bolji neki lošiji. U glavnom zavisi od nas. Ove načine možemo da podelimo u dve grupe: razrešenje i “status kvo”. Status kvo troši mnogo energije i motivacije da bi se održavao, čak i više nego odluka da se ispit spremi i spremanje ispita zajedno.

Koren ovih problema je u očekivanjima koja imamo u odnosu na naš fakultet, struku i budući posao, što utiče na našu motivaciju. Ukoliko imamo previsoka očekivanja, nećemo biti motivisani. Ukoliko imamo negativna očekivanja koja u nama bude strah (a zvanični ulazak u svet odraslih često izaziva baš to) – nećemo biti motivisani. To jest, ukoliko slušamo stranu sebe koja nas demotiviše. Ukoliko govorimo sebi “Jaaao, pa ja moram sada da učim, to je dosadno i strašno”, nećemo se osećati dovoljno dobro da učimo i nalazićemo način da to izbegnemo. Ukoliko pred sobom imamo pozitivan i ostvariv cilj koji uključuje učenje za ispit, možemo na mišić da se odvojimo od demotivišućih ideja i zamenimo onima koje u nama bude polet. Nakon perioda vežbe, nećemo morati ni da se trudimo, ići će automatski (kao što i negativne misli mogu ići automatski).

6. pitanje

U srednjoj školi sam bio/la đak generacije. Stoga se od mene očekivalo da ću “razbiti”. Nakon dobrog starta sve je krenulo nizbrdo, ne dadoh ni pola ispita. Sledeća godina je kao i predhodna, a i dalje imam ispite iz predhodne godine. Svaki put kad vidim knjigu prvo mi dođe da plačem a tek onda sa glavoboljom uzmem da je učim. Mnogi mi kažu da sam pametniji/a od mnogih i da faks je stvar rada, a ne inteligencije i ja mogu sebe da nakanim da sednem, ali čitam jednu rečenicu pola sata. Iskreno, pogađa me i činjenica da nisam imao/la dobar start i da je sve ovo nekako uzaludno dostizanje, jer pokusavam da stignem nešto što se ne moze dostići, da ne pričam koliko me boli što ne razbijam faks već se nerviram.

Odgovor:

Mislim da je jedna od najtežih stvari na svetu pokušati uraditi nešto uz sjajne rezultate, znajući da to možemo, a opustiti se.

Mislim da je još teže od ovoga kada, zbog opuštanja (možda grešim?) pokušavamo da postignemo još veće “razbijanje” kako bi nadoknadili period u kom nam je išlo sporije.

Jako mi je drago zbog ovog dela – “nekako uzaludno dostizanje, jer pokusavam da stignem nešto što se ne može dostići”. Drago mi je, jer ste svesni da je nemoguće dostići nemoguće. A i zašto bi? Da li bi onda mi bili mogući?

Postoje četiri tipa motivacije – 1. Ja mogu, ja umem; 2. Ljudi oko mene i njihovi odnosi i moji odnosi sa njima; 3. Jao što mi je lepo (hedonizam) i – 4. Ja sam Nešto. Svaka motivacija može da se postavi u neki od ova četiri koša.

Ovo su česte varijante motivacije vezane za fakultet i nalaze se u nama u različitim kombinacijama i intenzitetima:

 a) ja znam i mogu mnogo više od mnogih. Česta greška ovde je nejasnoća – koliko više? Gde je granica? Ukoliko je granica van naših mogućnosti, nećemo biti presrećni kada pokušavamo da je dostignemo.

b) je varijanta – Ja sam ona/j koja/i razbija, cepa, sabija, kida – radi to dobro (ili bar želim da budem), što je još nedostižnije ukoliko ne pokušamo da uvežbavamo svoje sposobnosti, kako bi bili sjajni u nečemu. Kao da imam utisak da sam već na finish line-u, ali sam zapravo još uvek u trci. Naravno da ću se opustiti i naravno da neću moći da postignem i pokažem svoj maksimum.

Ove dve, u kombinaciji sa preostale dve, koje su briga o stvarima i drugim ljudima i želja za uživanjem i udobnošću, predodređuju ono čime želimo da se bavimo, intenzitet učenja i rada i slobodnih aktivnosti, našu ambicioznost i naše aspiracije.

Skoro sam zarad izučavanja problema sa kockom pratio trke pasa. Nećete mi verovati koliko se često događa da pas sa začelja uhvati zalet i postigne jedno od prva tri mesta. U našem slučaju, reći ćemo da je pas znao gde je i šta mu je činiti da bi dostigao vrh.

Malo prenosa kockarske mudrosti na pedagogiju. Program fakulteta se zvanično zove kurikulum. Kurikulum je latinska reč i može da znači put koji treba preći. Neki čak kažu da potiče od reči koja znači “trčati trkačku stazu”, zaključujući da je poenta obrazovanja -proces- koji se odvija tokom studija, da je stvarni -cilj- obrazovanja -put- a ne proizvod.

Ovo nije korisno samo za trku i faks. Ovo je korisno uopšte u životu.

7. pitanje

Kako sam počeo/la da radim, izgubio/la sam motivaciju i bilo kakvu disciplinu oko polaganja ispita. I sada kada sam prekinuo/la kako bih ga završio/la, čini mi se da nikako ne mogu da se pokrenem da išta naučim. Počeo/la sam da mislim to više ne mogu i razmišljam da odustanem iako to ne želim. Da li postoji neki način da se ponovo utreniram?

Odgovor:

Ivana,

Žao mi je što je došlo do zastoja na faksu, ali razumem, to se na žalost često dešava. Mislim da ste ispali iz forme, a za to nema drugog leka nego vraćanje u formu samim radom. Problem je što pri kraju nekog posla se uključuje jedan biološki mehanizam koji usporava funkcije taj zadnji deo puta. On je tipičan za gomilu životinja pa i ljude. Dakle, bez brige, samo ste čovek. Gomila ljudi usporava pri kraju, i ja Vas podržavam da istrajete. To je glavno.

Što se tiče tehnika, učenje pred spavanje usporava zaboravljanje, podsećanje glavnih stvari bi trebalo odokativno da ide – prvo pamćenje, pa podsećanje na oko 3 minuta, 20 minuta, sat vremena, dan, tri dana, sedam (ali opet, što spontanije, to bolje), crtanje situacija za esejske odgovore pomaže razumevanju, mape (dijagrami sa granama), sve to začiniti ličnim humorom i seksualizacijom (pomaže u pamćenju) – ovo ubrzava pamćenje; kazna i nagrada, motivisanje i remotivisanje (svako ima svoj način). Slomite nogu!

 

Na pitanja odgovarao psihološki savetnik Miloš Momčilović