Kada su sveci marširali

, AKTUELNO

Nedavno smo prijatelj i ja govorili o tome koliko ga je moje navaljivanje i konstantno pričanje o džezu motivisalo da zaista posluša, a zatim da neprestano sluša džez, iako je bio strastveni ljubitelj tehno, trans i novokoponovane strane muzike. Činjenica da džez, skoro 150 godina nakon svog nastanka, može inspirisati ljude da ga slušaju, i da se, u krajnjoj liniji, sažive sa džezom, podstakla me je da se vratim u dane kada sam počinjala da slušam, a zatim i da sviram džez, i da se zapitam, na koncu, zašto nikad nisam prestala da ga slušam.

Džez je mrtav

Pre petnaestak godina, moj profesor saksofona me je, nakon moje prve izvedbe nekih etida, zapitao da li znam šta je to džez? – „Naravno“, rekoh, „to je brza muzika sa određenim tempom, sviraju je crnci na duvačkim instrumentima“. – „Ne“, reče on, „i nemoj nikad tako da govoriš o džezu“. – „Pa dobro, šta je onda džez?“ – „Ne znam. Džez je za svakoga nešto drugo, ali za mene, džez je onaj prvi vazduh koji udahneš ujutru, u proleće na prozoru, i svaki naredni udah postaje ritam koji te nagoni da se jutrom raduješ životu kao dete, da si u podne gordi šetač sa osmehom i smirenim pokretima čoveka koji već sve zna, a da se uveče zaplačeš nad tamnim nebom, svestan svoje tuge, koja nije samo tvoja, već svačija. I onda neki kažu da je džez mrtav“.

Čudno. Dakle, za tog sedamdesetogodišnjaka, džez nije stil, već potreba, i to životna. Pa dobro, pomislim, poslušaću, mada, to je ipak, samo muzika. Preporuku da pročitam Getsbija nisam poslušala (tada baš i nisam volela da čitam, pogotovo ne nešto što ima više od 200 strana), ali sam zato pustila kasetu Luisa Armstronga. I danas je slušam. No, još uvek sam to smatrala samo muzikom, doduše, ne mrtvom, ali ni dovoljno živom da bih je slušala. Bez interneta, potraga za značenjem džeza bila je, za desetogodišnjaka, skoro nemoguć poduhvat, pa ipak, moj prvi ulazak u biblioteku ticao se džeza, i jedne velike crne knjižurine, spram koje se Getsbi činio kao klarinetska klapna u odnosu na čitav Dixilend orkestar. Istorija džeza.

Pleh mitovi i bibap legende

Postoji priča da su, nakog građanskog rata u Americi, porobljeni crnci pokupili odbačene vojne instrumente i time dobili sredstva kojima će zasvirati ritmove koje su već sa sobom nosili iz svojih prapostojbina. I zaista, ako poslušate neke od prvih džez ploča, kakve su one Skota Džoplina, kralja Regtajm stila, videćete da su to pre svega zvuci crnačkog obrednog plesa i posmrtnog marša (koji je iz naše vizure previše raspevan i za tri čašice rakije). Luka u Nju Orleansu, stecište brodova sa robljem, postaje centar razvoja prvih džez zvukova iz kojih će se kasnije razviti mnogi stilovi, kao što su Hot Jazz i Dixilend. Činjenica da je džez nastao kao potreba za slobodom (koja je jedino bila moguća kroz muziku), za održanjem tradicije i kulture Afroamerikanaca, već je savršen osnov za kreiranje duha vremena i duha trajanja, no, džez još uvek nije pokret, već samo zvuk koji se razleže ulicama Nju Orleansa. Pravo na afirmaciju džeza kroz prvi snimak nisu dobili crnci, već belci, Original Dixilend Jazz Band, kada su 1917. snimili prvu džez ploču koja je odmah stekla veliku popularnost.

Za to vreme, na andergraund sceni već se razvijaju novi pravci, te su Ma Rejni i Vi Si Hendi začetnici bluza, inovatori koji su džez uveli u mirnije ritmove, sa specifičnim muzičkim splinom. Procvat džeza, u periodu od 1920 do 1930. godine, ne tiče se samo neverovatnih muzičara koji su u to vreme džezirali širom Amerike (Besi Smit, Luj Armstronga, Djuk Elingtona, Teda Luisa, Sidni Bašea), već i činjenice da je kompozitor Džordž Geršvin uveo džez na velika vrata klasične muzike svojim kompozicijama Rapsodija u plavom i Porgi i Bes, da su zbog uključivanja crnaca u vojsku nastali brojni džez orkestri, te da je, u doba Velike depresije, džez dobio i svoj ples, sving, koji je postao ples čitavog razdoblja kulture krize, koja je objedinila i bogate i siromašne staleže. Tako je pleh postao način življenja. Mislili ste da smo mi izmislili žurke i afterpartije? Dovoljno je tek ovlaš se informisati o čuvenim proslavama Hauarda Hjuza i Ketrin Hepbern, te shvatiti koliko je džez vrlo brzo postao dominantan u čitavoj kulturi. U umetnosti, džez je našao svoje mesto na filmu, u pozorištu, u književnosti, da bi se 40ih godina stopio sa sveopštim duhom krize, poricanja i dekadencije. Beni Gudman i Tedi Vilson postaju rodonačelnici zlatnih godina džeza, inicirajući, svojim grubim i dubokim zvukovima Čarli Parkera i Dizi Gilespija da pokrenu nov pravac u džezu, bibap, koji predstavlja sumu vremena nove krize, kada je rat na pomolu, a muzika se može čuti još samo na radiju, jer su sve producentske kuće prestale da snimaju ploče. No, kako je džez već kultura, ne više stil ili pokret, pedesetih godina on ponovo zadobija mesto koje mu pripada na nebu muzike, kroz stihove, sada već najvećih muzičkih zvezda sveta.

Džez je ipak život

Getsbija sam pročitala tek kad sam osetila da mi fali, sad već ne više muzičkog, već kulturološkog, istorijskog duha, budući da ne možemo shvatiti izdvojene elemente kulture, bez da poznajemo kulturu u celosti. Po sećanju, koje mi je skorije osvežio film, to je jedna od najboljih apologija vremena u kojoj se može, bar u osnovnim crtama, shvatiti koliki je doprinos džeza u dobu duhovnog i materijalnog propadanja, rasipništva i raslojavanja društva. Izuzeću svoje sadašnje znanje o književnosti i filozofiji, o Ničeu i egzistencijalizmu, jer, džez Bog nikada nije doživeo krizu, naprotiv, rađao se u sve širim i drugačijim formama, metamorfozirao i nadgrađivao se, taj Bog je pratio čoveka, njegova raspoloženja i osećanja, njegovu delatnost i rastrzanost, nikad se ne odvojivši od onih dokova sa kojih je prvi put pošao u duhove ljudi. Tako su Getsbi, u domenu književnosti, Čaplin, Neki to vole vruće i Buena Vista Social Club u domenu filma (zajedno sa čitavom plejadom glumaca i reditelja koji su pratili, kroz filmove i život, džez kulturu, ili je ona pratila njih?) i Žorž Brak i Pablo Pikaso u domenu slikarstva otvorili put ka razumevanju džeza, koji mi se ukazao kao nešto što predstavlja čitav život, u stilu mišljenja, govorenja i funkcionisanja. Živeti džez značilo bi biti slobodan, iako zarobljen rođenjem, biti umetnik i improvizator, zarad dinamike i konstantnih novina, kao malih iznenađenja koje čude i tebe samog, biti muzičar i plesač nad svetom, makar i ne znao svirati i plesati. Ili ne?

Džez je ipak nešto drugo

Vraćam se sa fakulteta, predveče, nekog aprila. Na plej listi se menjaju, kao na ringišpilu, Frenk Zappa, Rej Čarls, Ela Ficdžerald, Areta Frenklin, Nina Simon, Bili Holidej. Ain’t got no, i got life Nine Simon. Život mi je pokazao da je on ipak mnogo veće, mnogo tužnije i srećnije, i mnogo čudnije čudo kreacije. Na trenutak mi se džez ponovo učinio samo muzikom. Ugasim prej listu. Zar Nina sad reče da nema ničega, ali da ima život? Da li sam preveliki skeptik, zarobljen u realiji, zaboravljen džez duh? Da li da hit the road Jack, i nikad se ne vratim dubini tonova, no more? Ipak, saznanje je došlo samo od sebe – samo mi je nadošla ona druga strana džeza, tuga korenja i nezaborava, bledog osmeha i razmevanja da ni džez, kao ni život, nije poskočica, ni uvek sloboda, najčešće ni radost, ali je ipak zvuk, i ipak je ples, što bi značilo, objedinjeno, da je džez nekakav unutrašnji mir bez pretenzija da postane spoljni, radosni ili tužni sklop opštenja. Džez je unutarnja vibra razigranosti ljubavi Pojave Sunca, i vibra tuge Plavog Meseca.

Ne znam šta je džez

U kraju, ni ja ne znam šta je džez. Sav taj džez, ovakav ili onakav, tužna misao ili srećan kraj. No, javlja mi se ona Bajagina, „šta bi rek’o Dejvis Majls, šta bi rekao Koltrejn?“. Meni su rekli svašta, na stranu ovog drugog dela Bajaginog stiha, kome i nije mesto u ovoj priči. A šta će reći vama koji se budete odlučili da posle ovog članka pođete putem preslušavanja džeza, nemojte prećutati, već samo plešite i pevajte u ritmu kosmosa.

 

Aleksandra Batinić