Аlternativa na srpski način: Black dot

, INTERVIEW, KULTURA

Nakon uspešno održane druge sezone festivala Urban Muse, koji je okupio 10 bendova alternativne muzičke scene u Srbiji, na površinu su isplivali mnogi mladi talenti. Ovogodišnje izdanje bilo je usmereno ka zvucima grandža, alternativnog roka, stonera, alternativnog metala i sladža, što je upravo zvuk jednog od lokalnih alternativnih bendova koji je u okviru ovog festivala po prvi put nastupao u Domu omladine u Beogradu. Reč je o bendu Black Dot iz Mladenovca.

Black Dot je šumadijska rok grupa nastala u Mladenovcu 2016. godine. Glavna muzička ideja ovog sastava je da stvori sintezu žanrova koja će u isto vreme vratiti rokenrol njegovim korenima i postaviti ga u novi postmoderni kontekst. Bend su osnovali školski drugovi i prijatelji: Boris Jekić (vokal, ritam gitara), Mijat Kostić (solo gitara), Miloš Lekić (bas gitara), Stefan Vićovac – Vića (bubnjevi, prateći vokali). Od druge polovine 2016. godine, počinju svoje nastupe kao cover band, obrađujući širok repertoar od bluz roka 60-tih godina, do grunge i post-grunge 90-tih i 2000-tih, a prvi demo snimci nastaju početkom 2018. godine. Svoj prvi album izdaju u aprilu 2021. godine.

U aprilu 2022. godine, bend napušta Boris Jekić, dotadašnji pevač benda, i bend neko vreme prestaje sa radom. U oktobru iste godine, bendu se priključuje novi pevač Stevan Aleksandrović, sa kojim su članovi ranije sarađivali u različitim projetkima, ali sada po prvi kao sa članom benda.

Bogat opus ovog benda govori o tome da je ipak moguće baviti se alternativnom muzikom u Srbiji. U želji da mlade upoznamo sa bendovima i samom situacijom na ovoj sceni iz njihove perspektive, proveli smo jedno popodne u razgovoru sa članovima benda Black Dot.

Koliko dugo se svako od vas bavi muzikom?

Mijat: Svi sviramo negde već više od desetak godina, skoro od osnovne škole i svi se znamo ceo život i Stefan i Boris i Leka basista, koji nije tu i ja.

Stevan: Ja se bavim muzikom od svoje trinaeste godine. Počeo sam da sviram akustičnu gitaru, a dobio sam je negde oko devete godine. Dugo je nisam svirao stajala je u sobi i skupljala prašinu. I onda su me rođaci ,,smarali‘‘ da odsviram nešto, a ja nisam znao ništa, pa mi je bilo glupo i samo sam jedanog dana počeo.

Vića: Kako ujka da zakači 100 dinara, a ti ne znaš ništa da odsviraš?

Stevan: Da, ujak kaže: “Ajde nešto od Jašara”, a ja gledam u njega u fazonu: “Šta Jašar, brate?”. I eto bavim se muzikom već desetak godina, bio sam u raznim bendovima. Dusi su jedan od najpopularnijih bendova sa njima sam bio na Zaječarskoj gitarijadi. Bio je tu i Desert Fox, Sentinel, koji su svirali obrade… Trenutno sam u dva benda Black Dot i Archetype. Pevam, sviram skoro sve osim frule i violine.

Kako ste došli na ideju da baš vas četvorica osnujete bend?

Mijat: Svi sviramo negde, a nikad nismo svirali zajedno u nekom bendu, uvek su bili nešto usput neki projekti, ali ništa stalno. I onda smo odlučili 2016. da pokrenemo neki autorski bend…

Vića: Tehnički nije bilo pokretanje autorskog benda, više da se skupimo mi svi zajedno i krenemo sa nekom pričom, da radimo neke obrade, da ne bude ništa profitabilno. U početku smo svirali neke svirke, maltene tezge, ali sa rock and roll muzikom, svirali smo neke grunge i bluz obrade. I onda se u međuvremenu nagomilalo nekoliko pesama i to se pretvorilo u autorski bend, evo već sedam godina.

Kako ste upoznali Stevana?

Vića: Ima jedna zanimljivost kako smo upoznali Stevana…Bili smo deo pratećeg benda u gimnaziji, Mijat i ja u tom trenutku, i pravili smo neko karaoke takmičenje. Steva se tu pojavio sa gitarom, ali tad ga nismo pratili, jer on je svirao sam… I sećam se da je pevao neku autorsku pesmu, čini mi se da se zove “I Fall Apart”…

Mijat: I mi kao: “Uu vidi ga, mali što svira”…

Stevan: ,,Kao Phil Anselmo‘‘. Inače ja do tad nisam ni znao ko je to. I ja skinem kapu tad, a bio sam ćelav, i dolazi Mijat i kaže: “E brate, kad podigneš glavu ličiš na Phil Anselma”. Dolazim kući sedam za komp, ,,guglam‘‘ ime, izlazi slika, ja gledam i ne verujem kao da gledam sebe. I tad sam počeo da slušam Panteru. Hvala Mijatu.

Kako ste došli na ideju za ime benda?

Vića: Uh, to je baš nezahvalno pitanje, ne postoji ideja. Bukvalno smo nabacali gomilu ideja i ovo nam je delovalo kao najzvučnje u tom trenutku, verovatno. To je zapravo bilo jedino oko čega smo se složili u tom trenutku, a da se razumemo bilo je razmišljanja o promeni imena, ali to se nikad nije desilo. Posle nam jednostavno nije imalo smisla, jer smo već snimili pesmu pod tim imenom i štampali majice.

Mijat: Može da bude znak za upozorenje na putu, pa ona crna tačka na belom.

Vića: Do toga smo posle došli, a ovako ne znači baš ništa posebno. Možda, tačka na kraju rečenice.

Mijat: Ali zapravo šta je zanimljivo. Kad guglaš “Black Dot”, izađu slike mitisera, tako da to može da bude malo missleading.

Stevan: Masno kao i muzika.

Mijat: Što nije loše za srpsku verziju imena benda “Mitiseri”. Od sad ćemo da govorimo da nam ime benda znači “Mitiseri”.

Počeli ste u Mladenovcu, je l tako?

Mijat: Da, počeli smo u Mladenovcu i završićemo tamo, verovatno.

Vića: Svakako kad nas neko pita odakle ste uvek smo se na festivalima predstavljali da smo iz Mladenovca. Uvek pored imena Black Dot stoji Mladenovac. Prilično smo sigurni da će tako i ostati. Nekako nam je takav vajb. Ako pogledaš cover našeg prvog albuma “Dying Wonderland”, na slici se nalaze mladenovačke znamenitosti (robna kuća, kosmajski spomenik, itd.)

Jeste li imali neki bend na koji ste se ugledali kada ste odlučili da napravite svoj?

Vića: Da, jedan bend, Black Keys, na početku.

Mijat: Ali se u međuvremenu ceo žanr izmenio. Kad smo krenuli bila nam je glavna fora da sviramo nešto slično Black Keys-ui da to bude neki garage rock, bluz rock, takve smo neke obrade skidali, pa je tu bilo malo i bluz pesama, nekog hard roka…

Vića: Nekako smo zgotivili taj zvuk, a i glas prethodnog pevača, Borisa, je u tom trenutku išao u takvom smeru. Međutim, to se sa godinama promenilo.

Mijat: Pogotovo kad smo krenuli te autorske pesme da radimo, skontaš da ti je prirodnije nešto “tvrđe” od toga i onda se kroz te autorske numere zvuk menjao. Pa smo evoluirali iz hard rock-a u malo tvrđi grunge.

Stevan: I sad ide tim tokom, sad samo tvrđe i masnije.

Vića: Sad kad se pojavio Phil Anselmo, kako stoje stvari, pretvorićemo se u Panteru.

O tome kako je to biti alternativni bend u Srbiji rekli su nam sledeće.

Imate li menadžera ili ste “sami svoje gazde” i sami sve organizujete?

Vića: Ma ne.

Stevan: Nemamo ni menadžera, ni ništa, sirotinja.

Vića: Mijat i ja menadžerišemo, tako da… Mada, nešto najbliže menadžeru bi bila Simona.

Mijat: U poslednjih možda godinu i nešto Simona Kanjevac, pozdravljamo je ovom prilikom, je preuzela na sebe da organizuje neke svirke, pa je onda maltene postala defacto menadžer nekoliko bendova. Što se tiče ostalih više je kao PR, ali što se tiče nas uglavnom je tu oko menadžerisanja.

Smatrate li da ste se probili negde?

Mijat: Pa negde u najužim krugovima.

Vića: Koliko je to moguće u Srbiji trenutno. To je jako teško, ali…

Mijat: Znaš kako, fora je što konkurencija i nije neka i onda u tom moru bendova koji postoje nije ni teško da se probiješ ako uradiš nešto, a mi smo možda jedni od retkih autorskih bendova koji se iscimao da snimi pesme, objavi ih, pogotovo u Mladenovcu.

Stevan: Tamo smo se probili već, svi nas znaju godinama, ako ne mene znaju njih.

Mijat: Jer tipa sem nas i El Prezidente, koji je takođe bend iz Mladenovca i Cotton Pickers-a koji su već neka stara garda, zapravo nema bendova koji su iz tog grada. Tako da, imaš dva benda. El Prezidente je možda malo poznatiji, zbog Belog, koji im je pevač i koji je bio na izborima, uz njih tu smo možda jedini bend iz Mladenovca trenutno. Što se tiče drugih gradova svirali smo na Gitarijadama u Velikom Gradištu, Rokerijada u Petrovcu na Mlavi, Fest, Atom, u različitim klubovima. Posle više godina skontaju te ljudi. Nije velika scena, to nam ide u prilog.

Znači u suštini vodila vas je ljubav prema muzici?

Mijat: Da, apsolutno, jer nemamo nikakav profit od toga…

Stevan: Samo ljubav!

Mijat: Pucali smo svoju kintu da bi snimili to, da bismo išli na festivale.

Stevan: Da bismo se nahranili na festivalima. Ali generalno ne, nema para na rok sceni uopšte. Jedino što nam ostaje od rok scene je hobi koji volimo, a to se vidi na svirkama, osete ljudi to.

Šta vas je najviše motivisalo da istrajete u tom procesu “probijanja” na scenu?

Vića: Samo istrajavanje u toj borbi, uslovno rečeno, uspelo je jer nismo sami. Postoji masa bendova sa kojima smo se zgotivili u međuvremenu i oni funkcionišu po istom principu i bilo nam je prirodno da i mi nastavimo u tom smeru, podržavali smo jedni druge. Na primer sa Stain-om i sa Mehanizmom smo se upoznali usput i dalje sarađujemo kad god imamo priliku, tako da je to jedna vrsta motivacije. Kad vidiš da nisi jedini u tome i onda znaš biće bar nečega.

Stevan: Ali to je bratska podrška sa njihove strane, koja je nenormalna. Uvek su nas podržavali i voleli, svakog od nas ponaosob, znaju nas već duže vreme i kad god budemo imali priliku da sviramo sa njima uvek će nam izaći u susret kao i mi njima. Pozdrav za Stain i pozdrav za Mehanizam.

Mijat: Još samo jedna stvar, ta motivacija. U jednom trenutku svako od nas je imao neke svoje autorske pesme koje nismo imali gde da snimimo i predstavimo i onda bi to ostalo ni na čemu. Ovako ti imaš motivaciju i da umetnički deo sebe izraziš, pa ako ništa drugo imaćemo to.

Znači nema onoga konkurencija, pa je napeto?

Vića: Možda postoji neka zdrava konkurencija. Podržavamo se, pre nego da se miniramo.

Kada su govorili o tome kako oni doživljavaju muziku koju stvaraju, momci su poseban naglasak stavili na promenu.

A kako biste opisali muziku koju pravite?

Mijat: Alternativni rok, koji je malo tvrđi…

Vića: Sa primesama grunge-a, nešto možda najpribližnije kombinaciji ta dva. Šta znam, sad se malo promenio zvuk u odnosu na ono što smo radili do sada, zbog Steve i zbog nekog drugog pristupa vokalu, ali najpribližnije bi bilo možda kombinaciji Alice in Chains i Soundgarden-a.

Mijat: Da, neki grunge koji je malo mekši od grunga, ali tvrđi od hard rock-a. Alternativno je, ali i dalje ima bluz primese, pogotovo u rifovima .

Znači morali ste da se prilagođavate Stevanu kao novom vokalu?

Vića: Zapravo, dosta se i on prilagođava nama. To zvuči dosta drugačije od onoga što smo do sada radili, što je dobro zapravo. Muzika je ostala ista, ali je taj vokal malo promenio stil, što je mnogo kul.

Mijat: Sada kada budemo radili i ove novije pesme sa Stevanom, verovatno će i muzika malo biti tvrđa i drugačija. Sa Stevanom imamo nove mogućnosti i malo tvrđe zvuči i ima malo ,,skrimovanja‘‘ koje nam kod Borisa recimo nije ni padalo na pamet, jer je totalno drugačiji vokal. Tako da se otvaraju neke nove mogućnosti.

Stevan: Eksperimentisaćemo sad dosta, imamo mnogo prostora za nove ideje.

Nakon razgovora o samom bendu, dotakli smo se i teme trenutne alternativne scene u Srbiji, pa smo od momaka dobili mišljenje i o tome.

Kakvo je vaše mišljenje o trenutnoj muzičkoj alternativnoj sceni u Srbiji?

Mijat: To mi je zanimljivo pitanje, jer sam se baš malopre raspravljao na Facebook-u sa nekim ljudima, pa mi je sveže. Pa generalno scena je u teškom sr*** Sećam se kad sam ja bio klinac, bilo je mnogo više svirki, mnogo više autorskih bendova. Ljudi su zapravo želeli da čuju autorske bendove, hteli su da dođu da čuju nešto novo. Sad je nekako nepopularno da radiš svoju muziku, jer ljudi neće da dolaze, čak neće ni na svoj omiljeni bend da odu. Možda je skupa karta, pa razmišljaju: “da li da idem na bend ili u kafanu da se napijem?”. Tako da je malo nepopularno i iz tog razloga mnogo je demotivišuće to što malo ljudi dolazi na svirke nego pre deset godina kad smo mi bili klinci.

Vića: I kad smo počeli da sviramo na kraju krajeva. Znam, imao sam srednjoškolski bend sa kojim sam i počeo da sviram. Sećam se koncerta u Mladenovcu ispred opštine 2014. ili 15. godine, nisam tačno siguran, što nije bilo tako davno. Imao je 12 izvođača, svi su svirali rok muziku, neki su radili obrade, neki su bili autorski bendovi, ali u Mladenovcu je u tom trenutku ispred opštine na velikoj sceni bilo 12 bendova. Danas je to nezamislivo, mislim, danas je nezamislivo uopšte napraviti rok koncert u Mladenovcu.

Mijat: A što se tiče Beograda i tu je malo prslo. Primetio sam da postoji velika razjedinjenost na toj sceni. Na primer, ljudi se dele na manje grupice gde se bendovi međusobno znaju. Njihova publika su njihovi drugari i uopšte nemaju pojma za neke druge bendove koji postoje. Ili tipa, po nekim podžanrovskim podelama, ne znam, pankeri ne idu na svirke metalaca, a metalci ne idu na svirke gde je stouner ili grunge i tako se u suštini pravi rascepkana scena gde svuda dođe po sto ljudi.

Vića: Neretko se dešava i da ljudi dođu na bend koji su želeli da čuju, pa onda ne ostanu da čuju sledeći bend.

Mijat: Mislim da je tu malo i brz internet uticao na priču. Ljudi su se razmazili, neće da slušaju nove bendove, znaju da kući mogu da ih puste na YouTube-u ili Spotify-u i onda cela kultura odlaska na svirke kao da je umrla, kao da više to rade samo da ispoštuju nekoga.

Mislite da ljudi dolaze više onako zbog doživljaja “bio sam na koncertu, mogu da snimim za story” nego zbog muzike, šta se tu dešava?

Mijat: Pa ima i toga, ali kad su manji autorski bendovi čak nije ni to nego više hajde da ispoštujem nekog koga znamo.

Vića: Da se razumemo, čast izuzecima. Imali smo situciju na Festu, svirali smo sa bendom Apač, super momci. Oni su doveli gomilu publike, svirali su pre nas. Mi smo bili u fazonu “oni su došli njih tu da čuju, otići će kad mi dođemo na red”. Međutim, ostali su svi do kraja i stvarno atmosfera je bila neverovatna. Mislim, pitanje koliko njih sluša tu muziku i to što mi sviramo, ali meni je prelepo bilo tada. Tako da dešava se, ali generalno je problem što je alternativna scena baš zamrla.

Mijat: Ne bi mi bilo krivo da znam da je i nekad bilo tako, pa da kažem je***a, tako je kako je. Nego sećam se baš kad smo bili mlađi mnogo je više ljudi bilo u tom fazonu. Ne znam da li je do ljudi ili ne postoje mreže, platforme, časopisi, novine kao što je bio Rock Express, mislim postoji Balkan Rock, koji ja ne verujem da iko čita.

Vića: Ne plasira se dovoljno u tom smeru. Ili možda ne dopire do nekoga ili i ako dopre ljudi možda pomisle da je loša priča zato što nije popularno.

Mislite li onda da mainstrim muzička scena utiče na to plasiranje i popularnost?

Vića: Zvučaću kao neki matorac, ali kada pogledam mlađe naraštaje, mislim da utiče.

Mijat: Mislim, utiče čak i na nas, evo ja znam po sebi. U jednom periodu života ja bih radije otišao u neku kafanu sa ortacima iz srednje gde će da budu neke devojke, pa se ti nadaš tu ćeš nešto da smuvaš, nego na svirku. Čak i ti klinci koji slušaju privatno ovu muziku kući, pre će da odu tamo gde ide većinska ekipa iz škole ili iz društva.Veliki je uticaj tu mainstream kulture. Ali ja mislim da je dovoljno da postoji neki vid organizovanosti, da li je to časopis, da li su to YouTube-u kanali, da li je to bilo kakav osećaj da postoji neka scena gde su svi deo te nje i svi dobijaju iste informacije iz istog izvora, bilo bi mnogo bolje. Ovako mislim da ljudi ni ne znaju jedni za druge, a kao slušaju isti žanr.

Stevan: Dodao bih samo da je veoma bitna istrajnost kod bendova, jer su mnogi su u svom vrhuncu odustajali od muzike, napuštali priču, raspadali se, a vredeli su mnogo, poput benda Concrete Sun. Oni su na samom vrhuncu odustali od muzike zbog nedostatka novca, nisu imali fond da žive od te muzike, a mogli su. I isto bih savetovao mlađim bendovima da moraju da istraju u priči, ako već hoćeš da se baviš muzikom moraš da istraješ. Na prmer Dusi, moj bivši bend, koji se raspao na samom vrhuncu, bend koji je imao publiku, nastupao je na Zaječarskoj gitarijadi, gde smo u nekim lokalima u Beogradu skupljali i po 50 ljudi, što uopšte nije malo za rok svirku, neki lokali su popunjeni sa 50 ljudi, ali im istrajnost nije bila jača strana. Tu je dolazilo do svađa, što se dešava u bendovima, svađe oko stvari koje su nebitne. Postoji i sujeta, ali to krene da te jede kad misliš da nema ništa od napretka, a jednostavno nisi napravio naredni korak koji je presudan.

Misliš da je problem zato što su oni krenuli da zarađuju nešto od toga?

Stevan: Mislim da je u Srbiji teško da se zaradi od toga, ali ljudi osete dušu i srce koje izneseš na bini, a bendovi prestanu da razmišljaju o tome jer ih ponese slava.

Mijat: Dosta bendova odustane baš zato što nema kintu da nastavi dalje, pa onda neki krenu da rade tezge da bi zaradili neki novac ili nađu neki posao i onda nemaju vremena ni za probe, pa tako bend izumre iz tih finansijskih razloga.

Da li po vašem mišljenju žanr poput roka zauzima odgovarajuće mesto na trenutnoj Srpskoj alternativnoj sceni ili pak mislite da je zanemaren?

Vića: Ima ga, a da li zaslužuje, verovatno zaslužuje. Neću sad da zvučim kao neko ko napada pristalice te muzike, ali mislim da je problem isključivo u onima koji se njom bave zato što mislim da su rok kao takav i ta subkultura, koja ne mora isključivo da bude vezana za muziku, samoubijeni. Da li je odgovarajuće mesto ne znam, ali trenutno je sigurno zasluženo da stoji tu gde stoji, zato što možda postoji taj momenat neplasiranja, a mislim da je neplasirano isključivo zato što nema dovoljno ljudi koje zanima da se okrenu u tom smeru.

Mijat: Isto, ti možeš i da zainteresuješ nove ljude, ali svi čekaju da neko drugi to uradi da se neko drugi tu stvori kao menadžer.

Vića: Gomila ljudi koji su išta vodili vezano za ovo su se sami cimali.

Mijat: Hit nedelje, Radio 202, Vlada Džeti, Olga.

Vića: Evo dečko koji vodi Highwazstar magazin. Znači skidam kapu.

Mijat: Ali tu je problem što su sve to pretežno stariji ljudi, predstavnici nekih prošlih generacija koji su tu kao pred odumiranje, ali niko iz savremene generacije, niko od mlađih milenijalaca ili gen z neće se iscimati, jer radije bi oni da im se sve donese na tacni, da oni izađu samo na binu, a da postoje neki nevidljivi organizatori. Tako da malo je to i do nekog generacijskog tripa. Ssvi bi voleli da budu Harry Potter, da se rode, da im stigne pismo za Hogwords i da im je sve magično rešeno, da niko tu ne mora ništa da se iscima.

Koliko onda mladi u Srbiji danas, po vašem mišljenju, zapravo ne samo slušaju već i poznaju ovaj muzički žanr?

Mijat: Ovde se opet vraćamo na društvene mreže. Sužena je pažnja, nemaju ljudi vremena da proučavaju neki bend dubinski, da znaju celu diskografiju da znaju tekstove, da znaju napamet biografije članova, što je nekad bio slučaj. Čak je bilo i ono, ti si pozer ako ne znaš nebitnu pesmu sa nebitnog albuma, a danas nekako ljudima to nije centralna stvar i nemaju odnos kao fanovi.

Vića: Što se mladih tiče, a kada kažem “mladi” govorim o ljudima koji su mlađi od nas, nekako stičem utisak da kad provodiš vreme sa tim ljudima, nevezano koja se vrsta muzike u datom momentu sluša, ne postoji pažnja u slušanju muzike. Kad to kažem mislim da su oni spremni da odslušaju jednu strofu pesme i refren i da promene pesmu. Ja nekako nisam navikao na to. Sve je postalo prilično kratko i brzo…

Mijat: Često je slučaj i da nešto drugo mora da ti provuče neku pesmu, tipa primer serije Stranger Things i pesma Kate Bush. Da si tim ljudima pustio tu pesmu pre serije rekli bi da je bezveze. Mora nešto da postane već trend da bi mu dali šansu…

Za koji žanr muzike mislite da nije dovoljno zastupljen na srpskoj alternativnoj muzickoj sceni?

Mijat: Pa generalno niko nije dovoljno zastupljen koliko zaslužuje. Ajde, grunge i stoner ima neki polet sad u poslednjih par godina pogotovo što ima i stranih bendova, recimo grčki bendovi 1000 Mods, Villagers of Ioannina City, tako da je to poguralo malo i domaću scenu. Pank još tu negde postoji. Mislim da postoji negde odboj prema “ozbiljnoj” muzici, tako da sve što je malo progresivnije, malo duže, malo kompleksnije mislim da ljudi ne kontaju dovoljno. Pogotovo to što u poslednje vreme postoji diskriminacija prema bendovima koji pevaju na engleskom. Znači, vratili smo se na banalni nacionalizam, da bi bio dobar bend moraš da pevaš na svom jeziku. Recimo na Demo festu i na Gitarijadi u Velikom Gradištu, uvek su bili komentari, „bend koji ne peva na srpskom jeziku neće moći da bude prvo mesto“.

Vića: Ili bude komentar: “ovaj bend ima sve i što treba i peva na srpskom jeziku”. Kao da je fokus samo na tome.

Mijat: Što je zapravo malo neprirodno za neke žanrove, mislim jeste to malo i lenjost, jer je lakše napisati rok muziku na engleskom da zvuči dobro, ali mislim da ljudi ne shvataju da neki žanr bolje zvuči na određenom jeziku.

Stevan: Dosta toga se promenilo na Gitarijadama. Sećam se da su, recimo bendovi kao što su Mud Factory, Cotton Pickers-i pobeđivali na takmičenjima, a sve stvari koje imaju su na engleskom. I onda se sad to odjednom promenilo, više engleskog nema samo srpski se priznaje.

Vića: Mislim da Zaječarska Gitarijada ima neku priču da bendovi koji pevaju na engleskom ne mogu ni da se prijave.

Mijat: Što je kontra produktivno zapravo. Jer ti da bi se plasirao na međunarodnom tržištu moraš uspeh da ostvariš ovde, a kao da se gleda da se izolujemo.

Vića: Problem sa tim festivalima takmičarskog tipa je što koliko nekoga mogu da motivišu, toliko nekoga mogu ozbiljno da demotivišu. A danas nekako nije prihvatljivo da demotivišeš nekoga, jer je sve manje bendova, a može da te demotiviše gomila stvari, samo zato što se baviš autorskom muzikom ovde. I pored svega ovoga osećaš se demotivisano ako ništa nisi osvojio.

Mijat: Ili to, ili ako ti neko kaže, “pa dobro, ali što ne pevate na srpskom?”. I to zna da te demotiviše jako.

To može da se shvati i kao ograničenje umetničke slobode, zar ne?

Vića: Definitivno, jer ipak engleski je maternji jezih svih država u neku ruku. Svi danas pričaju engleski, dakle, nemaš tu jezičiku barijeru, što je dobro. Ali sad kao da je glavna stvar kulturna izolacija i da mi sada moramo da se držimo svog jezika, svog tržišta. Ili da prekočiš nekako Srbiju, ako možeš.

Stevan: Zanimljiva činjenica o bendu Mud Factory je da oni sviraju okorelu metalčinu. Ja sam njih prvi put čuo, ni manje ni više, nego u Žikinoj šarenici. Zašto sad toga nema? Zašto Pink, kao trenutno najpopularnija televizija, ne gura nešto tako?

Mijat: Bio je Red Tv, ali tu postoji i otpor bendova da budu komercijalni. Neko bi recimo odbio da bude u Žikinoj šarenici ili na Red Tv-u. Tako da je to uzajamno, i sami su protiv sebe, a i generalno je okruženje protiv njih.

Preporučite našim čitaocima još neki srpski alternativni bend.

Mijat: Stain poslušajte obavezno, Mehanizam iz Užica,…

Vića: Monolith iz Novog Sada…

Stevan: Mud Factory, Forgotten Scream, bend Nula koji svira na srpskom, jako kvalitetan bend…

Mijat: Poslušajte i starije bendove, pošto dosta klinaca koji su novi u ovome, ne sećaju se bendova od pre desetak godina. Slušajte Forever Storm iz Kragujevca, Downstroy iz Kikinde, El Prezidente, naše Mladenovčane.

Stevan: Ima tu mnogo bendova, svi su otprilike naši drugari i podržavamo se međusobno.

Da li ste otvoreni za saradnju sa svojim kolegama?

Mijat: Jesmo, većinu svirki smo i pravili zajednički, uvek ide neka dva tri benda, pa se tako skupi i publika. Čak i taj festival Urban Muse koji je bio u Domu omladine, okupio je bendove sličnog žanra. Tako da što se toga tiče saradnja postoji, bendovi se drže zajedno, jer nema ko drugi da ih drži i to je ono što nas možda i održava da istrajemo. Da nema tog kao nekog bratstva, verovatno ne bi ni istrajali.

Za kraj popričali smo sa momcima i o koncertu u Domu omladine, kao i o budućim planovima.

Koliko ste koncerata imali pre ovog poslednjeg u Domu omladine u Beogradu?

Mijat: Od nekih bitnijih nastupa, već smo ih verovatno i pomenuli, Rokerijada u Petrovcu na Mlavi, gde smo osvojili nagradu za najboljeg vokal sa Bokijem, onda Gitarijada u Velikom Gradištu gde smo uzeli nagradu za najbolju gitaru, to su nam nastupi najbolji gde smo osvojili nešto. Svirali smo po dosta klubova u Mladenovcu, Nišu, Beogradu, u Beogradu konkretno Fest i Atom.

Koliko vam je bio značajan ovaj koncert?

Mijat: Značajan je zato što smo po prvi put nastupali sa novim pevačem. Tako da evo bolje on neka prokomentariše.

Stevan: Pa u suštini nisam nastupao jako dugo od kad sam izašao iz bivšeg benda i mnogo mi je značilo da se ponovo vratim na binu. Taj osećaj i meni i njima je bio neprocenjiv. To se videlo i na sceni, u samom našem nastupu. Energija je bila na nenormalno visokom nivou i meni i njima, gorelo je u nama jednostavno.

Da li ste bili zadovoljni organizacijom i atmosferom?

Stevan: Pa nama se najviše svidela prihvatljivost novog pevača, novog koncepta benda, svega novog. Prilazili su nam ljudi posle svirke, hvalili su nas i ostale bendove. Tako da bilo je pozitivno i sa jedne i sa druge strane. Jedno jako pozitivno iskustvo.

Mijat: Da se nadovežem samo na prethodnu temu, evo Simona koja organizuje Urban Muse je jedna od retkih koja se zapravo cima da nešto napravi, da okupi neke bendove i ona je to sama od sebe organizovala, bez ikakve podrške drugih ljudi, sama se cimala da dovede bendove, DJ-eve, da nađe ketering i logistiku. Tako da njoj svaka čast i kontamo da je to jako bitno. Pogotovo to što je Simona neko iz naših generacija i sama se iscimala, tako da nije neko od tih matorih dinosaurusa koji gejtkipuju kao određeni članovi žirija na tim festivalim, koji određuju ko šta sme da svira i kako, da li sme na srpskom ili na engleskom. Tako da eto i to je neka pozitivna promena… Ovo je druga godina da se ovaj festival održava, prošle godine je održan u Jazz klubu u Knez Mihailovoj, što je znatno manja bina nego u Domu Omladine, tako da kapiram da će sledeće godine biti nešto još veće, jer ovaj festival ima potencijal da se razvija.

Vića: Vrlo je bitno i to što festival nije takmičarskog tipa i jedan je od retkih, tako da to je iskreno top.

Stevan: Podržavamo sve festivale koji nisu takmičarskog tipa.

Da li ste dobili neke nove ponude nakon ovog nastupa?

Vića: Možda sa neke strane nije relevantno pričati, jer mi smo i neko vreme bili na pauzi, nismo nastupali neko vreme, do nastupa u Domu Omladine,tako da zapravo nije bilo prilike da nam neko ponudi nešto. Ali ko zna, videćemo.

Stevan: Potencijalna saradnja sa nekim bendovima koje upoznaš na tim svirkama, druženje između bendova, druženje na samim festivalima, pogotovo kad festivali nisu takmičarskog tipa, jer tu imaš slobodu, dođeš sviraš, ne da pobediš već da upoznaš ljude, vidiš neka nova mesta… To je najbitnije od svega. Zato se mi isključivo i bavimo tom muzikom.

Mijat: Ali bila je jedna prilika pre ovoga i pre Stevana, kad su nas ljudi sa Festa preporučili Red Tv-u. Bila je neka eksperimentalna emisija sa Đusom, gde je on pokušao da okupi neke bendove i ta emisija je trajala nedelju dana i bila je okej. Eto to je neki najveći medijski nastup.

Stevan: Ali otvoreni smo za to.

Planirate li nešto novo u bliskoj budućnosti?

Mijat: Trenutno snimamo jednu pesmu koju ćemo izbaciti kao singl, to će biti prva pesma sa Stevanom kao vokalom, tako da eto prezentujemo i novi zvuk i ta pesma će verovatno imati i spot. Neki dugoročni cilj je da do kraja godine snimimo EP i da time predstavimo taj novi zvuk. Pored toga planirali smo svirke, da promovišemo nove pesme i novog pevača i da osetimo ponovo tu atmosferu. Imamo neke ideje za akustične svirke, koje ćemo da radimo, one neće biti svirke uživo, već će to biti snimci koje ćemo izbacivati na naš YouTube kanal kao promo materijal.

Stevan: U planu su nam nove pesme, novi EP. Idemo, radimo dalje.

Gde snimate, u kom studiju?

Mijat: Prvi album i singl posle njega, snimili smo u Smederevu u studiju Paradoks kod Srđana Brankovića, kog smo već pomenuli kad smo pominjali bend Big deal, koji svira u Barseloni i Los Anđelesu, ali nema gde da svira u Srbiji. A sad ćemo pokušati da eksperimentišemo sa zvukom da nađemo nešto što je malo bliže tvrđem zvuku, pa ćemo snimati kod Petrovića u studiju, u tom studiju su snimali i Partibrejkersi i Cane i Eyesburn i naš bratski bend iz Mladenovca El presidente. Eto radujemo se i toj saradnji sa njim.

Vića: Nismo možda još pomenuli par ljudi sa strane koji su sarađivali sa nama dok smo radili na tom albumu i svemu. Naša drugarica Anđela Išić nam je pomogla i otpevala sa nama jednu pesmu za koju je snimljen spot. I naš dobar prijatelj Duca Simović, koji trenutno svira u bendu Osvajači je, takođe, sa nama snimio pesmu Love Incarnate, koja je izbačena kao singl prošle godine.

Gde vas čitaoci mogu naći na društvenim mrežama?

Mijat: Zapratite na instagramu @black_dot_mld, jako je bitno naglasiti to mld zbog lokalpatriotizma. Tu imate linkove za snimke sa svirki, takođe, na Spotify-u i Dizzer-u. Sve u svemu ima nas na svim platformama.

Vića: Ima nas i na fejsu, ali ko još to koristi.

Stevan: Eto recimo može neko da okači pesmu na story preko Dizzer-a ili Spotify-a.

Mijat: Ako okačite pesmu dobijate 100 dinara za svaki lajk koji dobijete.

Imate li neki “merchandise”?

Mijat: Za sada imamo bedževe i majice sa logom benda, koje možete da poručite u inboksu preko Instagram i Facebook profila benda. Takođe, uskoro pravimo i sajt na kome će biti postavljen sav merch. Ono što smo još hteli jeste fizička kopija našeg prvog albuma koja bi trebala da bude dostupna. Međutim, s obzirom da živimo u digitalnoj eri naš prvi album možete slušati na Spotyfy-u, Dizzer-u i YouTube-u, ali ne i da dobijete fizički disk. Što i nije velika šteta jer ne biste znali gde da ga pustite, osim u kolima.

Stevan: Pratite nas na instagramu i fejsu i bićete upućeni u sve što je novo. I uskoro se nadam toj novoj pesmi i EP-u.

MOMCI: Slušajte nas, nećete se pokajati. Možda i hoćete, ali sve je to za ljude.

Ovom prilikom uspeli smo da zavirimo u život mladih alternativnih muzičara u Srbiji, dobijemo uvid o njihovom vidjenju trenutnog stanja na ovoj sceni i čujemo neka zanimljiva mišljenja. Ono što je sigurno, jeste da srpskoj omladini talenta ne manjka, a mi se nadamo da ćemo u budućoj saradnji sa drugim umetnicima uspeti da kroz ovu rubriku pružimo prostor u kom će se njihovi glasovi čuti.

Pročitati i: Srpski “Central Perk”

Autor: Katarina Pejić

Izvori: https://domomladine.org/koncerti/urban-muse-festival-2022/

Foto izvor (autor fotografija): Vladimir Živojinović