“LJUBAV JE VALJDA JEDINA STVAR NA SVETU KOJU NE TREBA OBJAŠNJAVATI NITI TRAŽITI JOJ RAZLOG” – MEŠA SELIMOVIĆ

, AKTUELNO, KULTURA

Meša Selimović bio je jugoslovenski pisac koji je stvarao u drugoj polovini 20. veka. Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom kraju završio je osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 1934. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon brojnih političkih funkcija tokom rata, 1944. godine prelazi u Beograd. U Sarajevu boravi od 1947. godine kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umetnički direktor “Bosna-filma”, direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP “Svjetlost”. Sedamdesetih se penzionisao i preselio u Beograd. Ženio se dva puta, a iz drugog braka ima dve ćerke. Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu, gde je sahranjen u Aleji zaslužnih građana. Takođe, uvršten je u knjigu “Sto najznamenitijih Srba”. 


Meša je bio čovek gladan ljubavi u teškim vremenima i još težoj zemlji, od teškog oca i sa još težim životom, pa bi se očekivalo da postane grub, neprijatan ili barem sarkastičan. Međutim, baš suprotno, on izrasta u jaku i stabilnu osobu, toliko stabilnu da je izdržavao udarce onih u koje je verovao. Isto tako, postao je i osećajan za okolinu, voleo je ljude i kasnije jednu ženu, koja je predstavljala njegov najveći oslonac u životu.


O inspiraciji u književnim vodama, Meša navodi Dostojevskog i njegovo delo “Zločin i kazna”. Pomenuti roman čitao je vrlo mlad, još u gimnaziji. Kao što je sam Meša tvrdio, za njega dugo nije bilo pisca tog ranga kao što je Dostojevski. Za sam čin pisanja, Selimović je govorio:“Ja ne mislim ni na koga. Ja na čitaoca mislim posle kada je sve napisano. Onda mi je veoma stalo da me čitaoci čitaju, ali dok pišem ja ne mislim ni na koga, ni na čitaoce, ni na kritiku, ni na one koji mogu biti pogođeni time, ni na sebe, jednostavno ponašam se tako kao da pisanje jeste tako.”
Meša Selimović bio je poznati romansijer, esejist i pripovedač. Počeo je pisati prilično kasno u životu. Njegova prva priča ,,Pjesma u oluji“ objavljena je 1948. godine, kada je on imao tridesetšest godina. Njegova prva knjiga, zbirka pripovetki ,,Prva četa“ objavljena je 1950. godine.

Pročitajte i: Tajne sobe Zmajeve riznice


TIŠINE (1961)

Godine 1961., Meša Selimović izdaje svoj prvi roman “Tišine“, za koji je književna kritika istakla da predstavlja zaokret u bosanskohercegovačkoj prozi prema modernijem izrazu i naglašenijem psihološkom nijansiranju likova.
“Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne mislit
i, mislim: kako bi lijepo bilo naći se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj kućici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva čežnja za tišinama.” – odlomak iz romana “Tišine”.
Roman je priča koja nastaje iz unutrašnjeg bića pripovedača, bezimenog protagoniste romana, u obliku posmatranja, razmišljanja i sećanja on se ispoveda. Psihološki postupak u literaturi ima u najviše slučajeva ispovedni karakter. Protagonista romana pripoveda događaje, nemire i sećanja, u naraciji pripovedača izmenjuju se sadašnje i prošlo vrijeme, a u koje se unose monološke meditacije i dijalozi.


DERVIŠ I SMRT (1966)

Njegov roman ,,Derviš i smrt“ široko je primljen kao remek-delo. Zaplet romana odvija se u 18. veku u Sarajevu pod osmanskom vladavinom, i odražava Selimovićeva vlastita iskustva sa bratom; priča govori o ispraznosti otpora jednog čoveka protiv represivnog sistema i promeni koja se odvaja u tom čoveka nakon što postane deo tog samog sistema.
“Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilјeženo, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.”– odlomak iz romana “Derviš i smrt”.
Ovaj roman je poveznica mudrosti nekih starih vremena i modernog razmišljanja. Posvetio je roman suprugi Darki, iz zahvalnosti prema njoj, jer ona je bila ta koja mu je davala podršku za sve što je radio u životu.
“Kad bih umio da napišem najlјepšu knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i lјubavi. I sve što mogu, to je da sa zahvalnošću pomenem njeno ime na početku ove priče, koja, kao i sve druge, govori o traženju sreće.” – posveta iz romana “Derviš i smrt”.
O uspehu pomenutog romana, govorio je i sam Meša:“Teško je reći u čemu leži uspeh knjige, jer kada bi to čovek znao, onda bi uspeo da ponovi to, a meni je to teško da učinim i da kažem. Uspeh je u tome što je pronađena jedna intonacija, jedan način, kojim je izražen životni intenzitet određene sredine. Problemi su savremeni, tako da su čitaoci našli sebe i svoje vreme u tom romanu. Mislim da je to, ako ima tajne, onda je u tome. Naravno, postoje u svakom pravom književnom delu dva elementa: jedan je autentični, drugi je univerzalni. Autentični elemenat je zavičaj, kraj u kojem se čovek rodio i koji poznaje, miris, zavičajni miris, boja neba, osobina kraja, ljudi, mentaliteta, sve ono što je neponovljivo, što je samo na tom prostoru moguće. To je odraženo u mom romanu. To ne bi bilo dovoljno za razumevanje te sredine, da ne postoji drugi elemenat univerzalnosti.”
Da li u njegovim delima ima autobiografskih elemenata, Selimović je potvrdno klimao glavom. Kako sam on kaže, spada u onu vrstu pisaca koji pišu samo o sebi ili se snalaze u materijama koje su im bliske. Napominje, da je teško odrediti koliko je to autobiografsko direktno, da čovek nepotrebno traga za onim gde je početak, čak misli da je to štetno, jer književno delo treba da stoji samo za sebe, bez obzira na život autora. 


TVRĐAVA (1971)

Roman “Tvrđava” vraća nas u još dublju prošlost, u 17. vek. Tvrđava je tu i stvarnost i simbol, a kao simbol ona je “svaki čovjek, svaka zajednica, svaka ideologija” zatvorena u samu sebe. Izlazak iz tvrđave istovremeno je ulazak u život, u haotičnu stvarnost sveta, početak individualnog razvitka, otvaranje mogućnosti susreta s drugima i upoznavanja istinskih ljudskih vrednosti.
“U početku ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje. Ljubav je ipak jača od svega. Odlučio sam se za ljubav, Manje je istinito, manje je vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.”– odlomak iz romana “Tvrđava”.

Nakon romana “Ostrvo(1974) koji obrađuje teme iz savremenog života, slede “Djevojka crne kose“, “Pisci, mišljenja i razgovori“, “Za i protiv Vuka“, “Krug” i “Sjećanja(1976). Ovo poslednje delo je autobiografsko. U njemu Meša opisuje mnoge važne događaje i ličnosti koje su uticale na njegov život i ostavile neizbrisiv trag.
Za kraj, izdvojićemo Mešino razmišljanje o traganju smisla za životom, koje se može pročitati u njegovom delu “Sjećanje“, ali i poslušati u intervjuu koji je sa Mešom napravila novinarka Nada Marinković

“Smisao mora da bude u nečemu izvan života. Onda je to Bog ili neka transedencija, što mene nezadovoljava, ili je smisao u životu. Ako je u životu, gde je? U svakom slučaju, smisao u životu znači intenzitet, i to humani. Ništa od onog što je neljudsko ne može dati smisao životu, a to je posedovanje predmeta, moć ljudima i tako dalje, to su stvari koje ostavljaju prazninu u čoveku. Samo doživljavanje ljubavi, ljuduskog odnosa, svakog odnosa koje znači puno ljudsko angažovanje, to može da stvori u čoveku barem misao, varku ili iluziju o smislu.”

Pročitajte i: Intervju sa Ljubivojem Ršumovićem

Pripremila: Golubović Jovana
Izvor: Wikipedia, www.biografija.org, pttscreen.blogsport.com, balasevic.in.rs
Foto izvor: sanu.ac.rs