Reč urednice: Sreća sa papira je, ipak, u nama samima

, REČ DVE

Čudno je to koliko će euforije stati u jedan sasvim običan utorak. Ne znam da li ću sve svoje želje uspeti da uvučem u tako usku haljinu. Možda je trebalo da kupim dužu… Ili makar širu. Kako se i kada uopšte ostvaruju novogodišnje želje?

Kad sat otkuca ponoć? Kad trubači, ničim izazvani, zasviraju instrumental iz filma Otpisani, kao da se, bože me sačuvaj, od nekoga opraštamo? Kad me on poljubi ili pet minuta kasnije, kad se rasplačem, jer je ventil popustio pred pokušajem da sakrijem baš sve emocije, pa ih baš sve prolijem, tu za stolom, uz pečenje i kupus salatu?

Pitam, jer, glupo bi bilo da se ostvare kad mi se, na primer, potpuno očekivano, 37 minuta nakon što sam ušla u restoran pocepa čarapa. Ili neko za stolom nekoga u naletu trećeg lica s kojim treba da se izljubi polije crnim vinom. Možda kad s prvim suncem krenemo kući? Ili dok pod jelkom otvaramo poklone. Kad padnem niz stepenice? Ili kad me opiči struja dok se saplićem o kablove i psujem jer nam čitava kuća s dvorištem izgleda kao scena pogodna za Kusturičine filmove.

Kad sve to prođe? Ili pre nego što uopšte počne? Dok objašnjavam zašto ja imam novu haljinu i cipele, a on nosi košulju od pre tri godine. Dok objašnjava da izgledamo kao dva, sinhronizovano obučena, kanarinca. Ili dok ćutim u kolima, jer ne bi ni razumeo šta novogodišnjoj fotografiji znači tamo neki couple goals, matchy outfit itd… Razumljivo je da se ne razumemo. On je rođen u Jugoslaviji, a ja u Srbiji i Crnoj Gori. Znala sam negde u sebi, potajno, da je to koren svih nadolazećih problema. Znala sam, ali kasno je da sad negodujem.

Dakle, kada se ostvaruju novogodišnje želje? Mislim, glupo bi bilo da toliki trud uložimo u kreiranje želja koje ćemo sami sebi morati da ostvarujemo odlascima na posao ili u teretanu. Čemu onda Dragi Deda Mraze? Čemu haljina? Čemu sav taj pretrpljeni stres? Znate koliko trepavica otpadne dok skidate vodootpornu maskaru, zar ne?

Ne znam zašto mi danima, u naletima euforije, dođe da razbijem čašu uz „Razbole se lisica, suši se k’o grana“, kad to čak i nije novogodišnja pesma. Verovatno zato što sam tetka jednog anđela, a ta je pesma ovih dana posebno aktuelna u našoj kući. Odzvanja hodnikom od kuhinje do kupatila.

Još verovatnije, zato što pomenuta euforija baš ume da poremeti čoveka. Ne samo da peva pesme koje nisu novogodišnje, već ga natera i da nosi garderobu evidentno ukradenu iz bekstejdža Grandove parade! Da previše jede, da premalo spava. Da poseče jelku iz šume, donese je u dnevnu sobu i zabije u saksiju. Da svakog dana, dvadeset dana, sakuplja iglice koje opadaju sa nje. Da ga udara struja. Da se poljubi sa bar pedesetoro ljudi, po tri puta, u dva obraza, desno-levo-desno i moli boga da ovaj drugi nije popio toliko da ne zna da je njegova ruta levo-desno-levo. Da bude mamuran u sredu. I četvrtak. Da pet dana zaredom jede istu hranu, da se ne baci. Da voljenome kupi čarape ili pidžamu.

Euforija je strašna stvar! Pored svega navedenog, čoveka obuzme toliko da počne da želi nekakvu sreću od čoveka koji putuje sankama s drugog kontinenta i nosi crveno. A sreća je već u njemu. Je l’ možete da zamislite to?

Možete li da zamislite da zapravo ne postoji haljina u koju će stati sve moje želje? Ni duža, ni kraća.

Ta žena prekoputa, Lola, zahvalna sam joj svakog dana. Ne zato što će mi večeras pomoći da čarape navučem bez da ih pocepam i nalepiti veštačke trepavice da izgledam gala, već zato što se na svakoj popodnevnoj kafi sa njom gala i osećam. Taj sinhronizovano upareni jugosloven, on je moj. I danas i sutra. Svakog dana. Biće mi prvi i poslednji poljubac u godini. Ljubiće me i svih ostalih dana! A ti divni ljudi kod kuće… šire ruke svaki put kad dolazim. I uvek se istom radujemo, koja god da se pesma prostire kroz hodnike.

Zato što je sreća u nama.

Ne dopustite da vas euforija obuzme toliko da dane provodite kreirajući želje za nečim što već imate, već praznik provedite slaveći sve što vas okružuje.

Želim vam dane za druženje.

Za porodicu.

Za pobede.

Da nekoga obradujemo.

Da zgrešimo, jer smo ljudi.

Da zastanemo.

Zahvalimo, iako mrzimo čekanje, što imamo koga da sačekamo.

Što ima ko da nas sačeka.

Da se sećamo, jer imamo čega.

Da zaboravljamo, jer je to prirodan proces.

Da se oprostimo od onih koji odlaze i s nestrpljenjem sačekamo one koji su na putu.

Volite se i slavite svoju ljubav svakog dana. Sreća sa papira je, ipak, u nama samima.

Srećni praznici!

Autor: Emilija Milovanović