Psiholog odgovara na vaše probleme – depresija i manjak samopozdanja

, REČ DVE

P:

Tužna sam što me svi odbacuju i čak i kad nađem nekog, onda me izdaju ili kažu da sam dosadna, niska, klempava kako bi me ponizili. Uskoro treba da krenem u srednju školu. Kako da izbegnem odbacivanje?

O:

Prvi korak je da prihvatiš sebe. Znam da nije lako, ali tako je. Ono što ti savetujem je da se ne ,,ubacuješ” u društvo  po svaku cenu. Jer što se više trudiš da stekneš prijatelje, to ljudi osećaju tvoju silnu potrebu za druženjem, i to zna da zasmeta. Što se više trudiš  da im se nametneš, smatraće te dosadnom, a to vršnjaci ne vole. To naravno ne znači da je pogrešno nametati se, ali to su osetljive godine i za njih. Opusti se i pokušaj da nađeš prijatelje u skladu sa svojim interesovanjima. Šta voliš da radiš i čime voliš da se baviš? Kroz aktivnosti u kojima uživaš se najbrže povezuju ljudi.  U školi će uvek biti ovakvih ili onakvih, ali moraš ostati dosledna sebi. U tom periodu deca znaju biti jako netrpeljiva prema drugarima, ali i oni su zapravo nesigurni i teško im je. Odbacivanje ne možeš izbeći, ali možeš razočaranje. Drugarstva u tom periodu mogu biti površna ili trajna ali pokušaj da uživaš  u trenutku, pokreneš neku zanimljivu temu i ne razočaraš se ukoliko to ne usvoje. Biće novih prilika.

P:

Oduvek sam imala problem sa samopouzdanjem ali uvek sam se nekako borila sa tim. Nekoliko puta sam imala prekretnice u životu, mislim da je i sada jedna preda mnom. Želim da promenim posao koji me iscrpljuje i psihički i fizički, ali nemam hrabrosti da presečem i dam otkaz. U vanbračnoj zajednici živim već 4 godine, koja je takođe postala rutina. Već dugo želim da popričam sa psihologom jer sam počela da gubim sebe. Stalno sam tužna i zabrinuta. To više nisam ja. Ne družim se puno, samo posao-kuća. Ovo je samo delić. Ima mnogo situacija koje bih želela nekome da ispričam, naravno ko je neutralan i stručnog misljenja, kroz koje sam prošla. Hvala unapred!

O:

Samopouzdanje se gradi tako što polako, korak po korak, obavljate određene aktivnosti do konačnog cilja. Može se reći da ovde nije problem sa samopouzdanjem u smislu daću otkaz, uradiću to, nego kako ću se osećati nakon što donesem tu odluku? Mogu li se pouzdati u sebe da ću sve to podneti? Da li možete sebe da zamislite u situaciji da ste već dali otkaz ili izašli iz veze? Kako biste se osećali? Šta bi se značajno promenilo u Vašem životu? Koje korake biste preduzeli? Šta biste novo uradili da ponovo ne dođe do slične situacije? Jer, nije važno samo odbaciti ono što nam se ne sviđa, već izgraditi neke kompetencije da sledeći put bude bolje. Takođe, stavite na papir sve za i protiv. Šta biste dobili a šta izgubili? Vodite računa da ne menjate nešto samo zato što Vam je staro dosadilo pa ponovo upadnete u slične obrasce. Iskrenost prema sebi je od presudnog značaja.

P:

Dobar dan!  Želela bih Vaš savet. Naime, imam 19 godina. Prošla sam vrlo težak pubertetski period, gde sam bila u stalnoj depresiji, bila sam vrlo apatična i nesrećna, lenja, bukvalno danima nisam izlazila iz sobe. Plakala sam neprekidno, bila mrzovoljna, tužna, bez ikakvih ambicija, ciljeva, želja. Kako je vreme odmicalo, počela sam da radim na sebi, čitala sam psihološke tekstove, slušala video materijale i stanje se počelo popravljati.  Ono što je bio još veći problem jeste da ja tada nisam imala podršku najbližih, posebno majke. Bila sam osuđivana, vređana, ismejavana.

Zbog svega toga sam razvila osećaj manje vrednosti, komplekse da nisam dovoljno dobra, da sam slaba, da ništa ne umem dobro da uradim, da sam nesposobna i ružna. Svoju urođenu preosetljivost, smatram manom, jer su mi roditelji koje sam oduvek gledala kao nešto najuzvišenije u životu, govorili da sam manje vredna zbog toga. Tako da se danas jako plašim maminog mišljenja, strahujem od njene reakcije, ne smem ništa samostalno da uradim jer se plašim. To se posebno uočava kada želim da uradim nešto sa čime se ona ne slaže a što mene usrećuje (kada kupim sebi nešto) tada me gleda popreko, prigovara sto sam potrošila na sebe jer ona misli da je jako loše nešto sebi kupiti. Ponekad se toliko plašim da mislim da ću da poludim, imam anksiozne napade, i sva blokiram od straha. 

Osvestila sam većinu obrazaca ponašanja koja vučem iz detinjstva a koja mi ne služe, uverenja koja me blokiraju, ali nikako ne uspevam da se oslobodim toga, jer me sprečava strah da ću time loše postupiti prema majci, iako sam i sama uverena da je to jako glupo uverenje, ali ne mogu da se razuverim. 

 

O:

Pohvalno je šta sve radite za sebe naročito posle teškog perioda koji ste prošli. Svakako nije lako jer problem i dalje postoji. Depresivnost je obično agresija okrenuta prema sebi usled ogromnog nagomilanog besa da kažemo drugima, obično roditeljima šta zaista mislimo. Da, postoji osećanje krivice koje nam roditelji stvore ali ne zato što žele da nas povrede nego ne umeju bolje i nesvesno je to oruđe manipulacije. Elem, Vi više niste dete. Možete otići, možete uraditi nešto za sebe. Zašto bi se bojali nekoga? Jer ste zatočeni u telu deteta kada je sve počelo. Šta bi odrasla verzija Vas uradila? Kako bi razgovarala sa majkom? Da li postoje pozitivne stvari koje se mogu razviti u odnosu sa njom? Jer što više reagujete, ona će još jače da se brani. I to je začarani  krug.

 

Pripremila: Bojana Aleksić

 

Ukoliko i vi imate problem, ne ustručavajte se da popunite sledeću formuhttp://www.youthnow.rs/online-psiholog/