Intervju sa Goranom Stefanovićem | Čovek koji je upoznao Kinu iznutra

, AKTUELNO

Goran Stefanović, rođen je 1976. godine u Požarevcu i po struci je inženjer mašinstva, a zaposlen je u termoelektrani Kostolac B. Posredstvom firme odlazi u Kinu na usavršavanje 2015. godine gde biva impresioniran kineskom civilizacijom i svoje utiske i znanja o toj udaljenoj zemlji preneo je u knjigu “Duhovi Zabranjenog grada- demistifikacija pada Kineskog zida”.

YN: Kojim povodom i kada ste se zaputili u Kinu?

– Povod je stručno usavršavanje na sistemu za odsumporavanje dimnih gasova na koje me je poslala kompanija u kojoj radim- EPS (Te Kostolac B). Na put sam krenuo 17. juna 2015. godine letom dugačkim 1715 km iz Beograda za Moskvu. Letom na relaciji Moskva-Peking dugačkim 7865 km nastavljeno je putovanje preko Mongolije, zemlje velikog Džingis Kana i pustinje Gobi, beskrajnog prostranstva od peska i kamenja, visoravni pokrivenih suvim stepama i pustinja u kojoj su oaze prava retkost.

YN: Kako je izgledao vaš prvi susret sa kineskim narodom?

– Poprilično impresivno, bio sam gost kompanije CMEC pod pokroviteljstvom NR Kine. Doček je bio srdačan i svo provedeno vreme odnos je bio na zavidnom nivou. Najpre sam bio smešten u pokrajini Šansi u severoistočnom delu centralne Kine i južno od  Pekinga. Iako je mesto u kome sam boravio turistička destinacija, izgleda da Evropljani nisu svakodnevna pojava, pa je i to bio jedan od razloga obostranog zadovoljstva i fascinacije.

YN: Koje ste sve predele obišli i šta biste izdvojili kao najveći dragulj Kine?

– Boravak u Kini sastojao se iz dva dela, prvi period proveo sam u ruralnoj oblasti provincije Šansi, a drugi deo u Pekingu. Kina je zemlja neviđenog arhitektonskog i kulturnog bogatstva, a normalno je da su Kineski zid koji je ubedljivo odneo pobedu na izboru za sedam svetskih čuda novog sveta i Zabranjeni grad monumentalne građevine koje se nalaze na pijedestalu turističkih atrakcija. Kineski zid je simbol zatvorenosti i samodovoljnosti jedne zemlje, predstavlja najveći građevinski poduhvat ikada izveden na zemaljskoj kugli, nastao je preko sušnih, vetrom išibanih pustinja, oštrih planinskih vrhova i dubokih rečnih dolina do ivice mora. Zabranjeni grad je reprezent moći jednog carstva, kvintesencijauma kineskog naroda.

Kineski zid

YN: Svoje viđenje Kine ste preneli u knjizi Duhovi Zabranjenog grada – demistifikacija pada Kineskog carstva. Šta vas je opredelilo na taj korak?

– Razlog je vrlo jednostavan. Fascinacija jednom zemljom dalekog istoka. Raskošna istorija o kojoj sam i saznao jako malo kao uglavnom i većina stanovnika Srbije učinila je svoje i naterala me na istraživački rad. Knjiga Duhovi Zabranjenog grada samo je simboličan naziv za moj pokušaj demistifikacije pada Kineskog carstva. Teško je ostati ravnodušan prema uzavrelom megapolisu kakav je Peking, gradu koji se razvija neverovatnom brzinom, a opet sa dostojanstvom čuva stare ulice, parkove i palate.

YN: Fokusirali ste se na period dekadencije Kineskog carstva i vreme kada zapad preuzima primat u tom delu sveta. Zašto baš taj deo istorije Kine?

– Moj omiljeni vremenski period i nepresušni izvor inspiracije jeste XIX vek. Ovaj period mi je zanimljiv upravo zbog promena sa kojima je jedno do tada najbogatije društvo na svetu – Kinesko carstvo moralo da se suoči. To je i period u kome svoj zenit postiže i jedna moćna sila oličena u britanskoj Istočno-indijsjkoj kompapniji koja je prouzrokovala prve velike krize koje su uzdrmale svet. Takođe, na izbor ovog perioda svakako je uticala i zanimljiva galerija kineskih vladara koji su mi bili inspiracija za istrazivački rad.

YN: Kina je danas uveliko prevazišla krizu iz 19. veka i sada je ponovo rame uz rame sa ostalim svetskim silama. Možemo li nešto naučiti iz njihovog primera?

– Kina se polako vraća na pozicije na kojima je bila pre pada u polukolonijalni odnos, bar tako danas izgleda u očima celog sveta. Međutim, moje lično mišljenje je da je Kina izgubila suverenitet još pre 175 godina i da njome i danas upravljaju trgovački karteli, te da se ona ’’naduvava’’ kao buduća svetska imperija i moćna vojna sila. Poslednji manipulativni korak je upravo industrijalizacija koja je Kini nametnuta kako bi mnogoljudna zemlja postala veliki potrošač nafte, zapadnih tehnologija, farmaceutskih sredstava i drugih proizvoda.

YN: Da li srpska omladina može da sledi primer Kine i oporavi naše društvo u budućnosti?

Svakako da se od Kineza može puno toga naučiti, to je neosporno. Ipak ne treba zaboraviti da je Kina najmnogoljudnija zemlja na svetu i da je jako teško porediti je sa Srbijom. Mislim da je ipak najbitnija stvar koju treba spomenuti strogo poštovanje hijerarhije u Kini na svim nivoima. A poznato je da iz reda proizilaze rezultati.

Aleksandar Đukić