Što manje znam, to bolje

, AKTUELNO

,,Ako je neki dečko u pitanju, ja uvek kažem da je bolje kad čeka.ˮ Bake često daju dobre savete, ali ova je pogodila suštinu mojih misli. Ohrabrila ih je. Telefon je bio potpuno prazan. Želela sam da odlažem odgovor na poruku. Želela sam da odlažem viđanje. Želela sam da odložim odluku da budemo nešto više od nekoliko poljubaca. Kakvi god bili, poljupci neće spojiti naše gradove. Bilo je lakše ohladiti glavu. Napuniti srce osmesima drugarica. Napuniti čula palačinkama sa orasima.

Postojao je taj drugi deo koji me je spajao sa njim. Želela sam da iskusim ono što me čeka. Najzanimljivije je bilo što nisam znala šta me čeka. Nisam znala ni ko je on, osim imena koje nosi. Trećeg dana sam saznala da ima sestru, jer je želeo da je posetimo. ,,Samo pazi da sestra nema kuću negde u brdu!ˮ Nisam razmišljala o tome. Doslovno nisam razmišljala. Glava mi je bila puna treperavog iščekivanja. Sve je u mom životu do sada bilo ili isplanirano, ili poznato, ili provereno, ili zabranjeno. Ne znam da li je to bilo poverenje da me neko od gore čuva ili čista ludost, ali verovala sam da znam šta radim.

Tek predveče smo osetile nevreme u vazduhu, posle savršenog dana. Tad je došao po mene do parka. ,,Dok mene voziš, ne smeš da pređeš 60,ˮ bilo je prvo što sam rekla. Znam da su njegove oči bile neobično fokusirane kada me je ugledao. ,,Zaboravio sam koliko si prelepa.ˮ Kada veruješ da živiš prve uzbudljive trenutke svog života, onda zanemariš što je izgovorio neki kliše. Gledaš njegovu zbunjenost tamo gde je pre dve večeri bila odlučnost i uživaš što si ti uzrok promene. Mirno posmatraš kišu na prozorima i oblake koji sada već postaju crni, dok on zaista kreće ka brdu. Nisi zabrinuta ni kada stajete ispred kuće u kojoj je mrkli mrak, jer i dalje veruješ u neki veći smisao. Sestra nije kod kuće i vraćamo se ka gradu. Dakle, sve je u najboljem redu.

Jedino što mi smeta su ljudi oko nas u kafiću. Htela bih neki mir gde mogu da ga posmatram. Intrigira me što nedokučivi mrak isijava kroz plave oči. Ne bih ga ništa pitala. Što manje znam, to bolje. Htela bih da ga posmatram kao apstraktnu sliku kojoj mogu da dam svoja značenja, uvek drugačija.

U automobilu je bilo najlakše. To je bilo njegovo sigurno mesto, a ja sam dobila mir. Dobila sam i tople poglede teških očiju. I stidljive osmehe, kao da ne može da poveruje da sam pored njega. Uživala sam u trenutku. Jedino bolje od tišine je bila pesma ,,Un amorˮ od Gipsy Kings-a. Njegova omiljena. Bio je to jednostavan trenutak mraka, kiše, muzike i isprepletenih prstiju. Nismo se čak ni gledali. Bio je to, zapravo, najromantičniji trenutak koji sam doživela.

Dok se pesma završavala, pažnju mi je privukla svetleća tabla sa imenom prodavnice. Jedina je sijala u mraku. Nosila je baš to ime koje sam mislila da sam ostavila u Beogradu. Dovoljno neobično ime koje je moralo biti znak. Ali teško je pratiti znake kada je neko drugi toliko blizu. Čini se da taj drugi oseća da sam odlutala, zaustavlja kola i počinje da me ljubi. Moju zbunjenost pretvara u uzbuđenje, a uzbuđenje u nežnost. Tako prirodno zaključujem da ću o znacima misliti sutra.

(Kraj drugog dela.)

Dajana Mitrović

www.dajaninastanicasrece.com